Marijan Krivak: BUJICA LJUBAVI

Posted: 17. avgusta 2014. in MARIJAN KRIVAK

god_created_the_cat__2_by_kira212-d7vfllv

 

Jeste li znali da su za potenciju najbolje sjemenke koprive? A to da je za vlaženje i užitak najbolje natrljati prste svinjskom mašću? Znate li da su ljubav i seks između žene i muškarca tek dio svemirskog erosa? Ovo posljednje sam izmislio, no prve dvije ideje potječu iz jednog zanimljivog, poetskog dokumentarnog filma! Bujica ljubavi (Szerelempatak, Agnes Sós, 2013.) jedan je od najnagrađivanijih mađarskih filmova posljednjih godina.

Smješten u fantazijski nestvarne predjele udaljenog mađarskog dijela Transilvanije, ovaj je film doista posveta prirodi, njezinoj snazi i ljepoti, ali i erosu. U selu podno planine gotovo su jedino preostali starice i starci. Uglavnom su to ljudi preko 70 ili već 80-godišnjaci. Vitalni su, rade, vesele se, a na pameti im je, čini se, tek jedno – seks! Iz ove premise Agnes Sós gradi naraciju prepunu fascinantnih kadrova neukrotive snage prirode i zadivljujućih predjela tijekom sva četiri godišnja doba.

Feri Donaczi vitalan je čovjek, rođen još 1931., ali se još želi ljubavnički »pozabaviti« jednom od 25 u selu prisutnih udovica. Na svojim kolima i s novim konjem ponosno obilazi okoliš nastojeći privući pozornost neke od tih »slobodnih žena«. Za sebe kaže da je »Udvarač«. Jedna od predmeta njegove želje je i živahna Veronka, žena koja u svojoj 75.-oj još uvijek obavlja sve kućanske, ali i poslove na polju. Njezina je pripovijest prepuna pikantnih detalja, sve od neobične seksualne inicijacije još od doba kada joj je bilo tek 14. Od nje se pokreće i cijela pripovijest o tomu kako je to bilo nekada… kako su se žene i muškarci voljeli dok još nije bilo transparentnosti seksa i »medijske ševe« s TV-a.

Da, da… žena je toliko poštovala muškarca, tako da uopće nije pomišljala da mu se ne poda, a kamoli o tomu da pritom još i osjeti užitak. No, taj »mračni predmet želja« ipak se polagano otkrivao. Pa makar i spoznajom da postoji i nešto poput masturbacije. Ali, to je bio izuzetak….

Autorica kod svojih protagonista – kako ženskih tako i muških – otkriva patrijarhalne običaje, ali i snagu prirode erosa koja se nije dala zauzdati običajima. Maženje, ljubljenje, nježno dodirivanje, to su oni detalji što ih prizivaju vremešni muškarci i žene. Nisu se nikad skidali jedni pred drugima, ali su se – voljeli?!

A što je ta ljubav?

Rekao bih da autorica ovaj pojam uzima kao eros u svemu što ljudi rade: od košnje trave i sadnje krumpira, pa do zajedničkih čavrljanja uz Palinku – mađarsku rakiju.  

Jedan stariji udovac priča nam o preljubu. Njegova pripovijest, čini se, kao da najprije priziva motive iz posljednjeg Hanekeova filma – o brizi Jean-Louisa Trintignana za bolesnu Emanuelle Riva iz Ljubavi (L’amour, 2012). Ipak, priča se pretvara u opis bizarnog odnosa između nezasitne žene/preljubnice i beskrajno odanog muža, koji se skrbio o njoj do same njezine smrti.

Živahna Eržebet, pak, priča o svojoj predivnoj mladosti… bila je najljepša, najpametnija, »super-seksi«, rekli bi mi danas. No, poantirajući svoju priču, vidimo da je nesmiljeno zatukla sumještana Lacija, čovjeka koji joj prijetio oduzeti čast!?

Zanimljiva je priča i lokalnog mudraca, Imrea, koji govori kako to treba biti u odnosima između žene i muškarca. Naime, »ona treba biti dolje, uhvatiti ga za glavu i tako uživati«, a on će naravno »biti gore i provjeravati da li ona stvarno doživljava zadovoljstvo«. Jer, »nema ljubavi tamo gdje žena zajaši muškarca«, uz opasnost da mu slomi njegov ponos!

Ipak, zanimljivije su pripovijesti žena od onih što si ih iznijeli muškarci.

(Ako ovdje izuzmemo Ferijevu izjavu kojom huli na Boga koji im je oduzeo sposobnost i seksualnu moć, ostavivši im želju!)

Žene pričaju o seksu kao dugogodišnje udovice, a to im omogućuje da slobodno izreknu svoju konačnu spoznaju o užitku. U završnom, orgazmičkom finalu skotrljaju se s brda u prizivu mladosti i uzbuđenja koje je pratilo i svu čežnju za spolnim užitkom. Jer, većina njih je svoj prvi orgazam doživjela tek oko 60-e! 

Redateljica svoj film gradi mnogo više oko ozračja negoli putem susljedne i konvencionalne naracije. Izmjenjuju se radosni i komični sa sjetnim i tužnim epizodama. U jednom trenutku možemo se zajedno dobrodušno nasmijati s protagonistima/icama, već u drugome suosjećamo s njihovim žalom za proteklim. Ipak, konačni je dojam da se ovdje radi o joie du vivre.

Jer, što na koncu preostaje svakome od nas poslije naše kratke epizode na ovome planetu? Sjećamo li se civilizacijskih i znanstvenih postignuća? Osjećamo li zadovoljstvo time što smo si priskrbili određena materijalna blaga? Ili, ipak, pamtimo to što smo barem nekome i nekada bili privlačni i dragi?! Retoričko pitanje iz posljednje rečenice zapravo sažima doživljaj ovoga filma.

Bujica ljubavi Agnes Sós ostavlja nas s mislima, gdje smo bili, čime se bavimo sada i što još možemo očekivati od života? (da parafraziramo Kanta).

Jedna druga analiza govori nam da je jedino što vrijedi i što treba prizvati nije medijsko-tehnologijska hipokrizija seksualnosti, tzv. »scientia sexualis«, već ono što od antike baštinimo kao »ars erotica« (da ovdje prizivemo Foucaulta).

Prikazan u mini-ciklusu doku-kina »Grič« pod naslovom Požuda, oprez! ovaj nam je »mali« film ponovno otvorio oči prema veličini »življenja sàmog«. 

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s