Stjepo Martinović: SPONZORUŠA

Posted: 15. septembra 2014. in OSSA IRREGULARIA

6966d51936d578d2fb31513b837889ae_popup

                                      Priča je osvojila prvu nagradu na konkursu  ‘Broda priča’ 2013. godine.

Orao ne lovi muhe, ma ih vrag u nevolji ždere… Svjestan nepovrata slave masno plaćenog izmišljavača razornih slogana, prihvatio sam ponudu nad kojom bih nekoć bio samo nos začepio – s tim većim gađenjem što je bivši mi kolega iskoristio prigodu da me zalije kiblom gorka poniženja, godinama dolijevanom njegovim nepresušnim jalom. Dakako, zakucao mi i da nisam prvi kojem se obraća – ali, eto, sjetio me se… „…jer vas je malo pismenih i vičnih poslu, a u takvoj stisci da i od govana pitu mijesite. Inače, među štakorima na smetlištu marketinške industrije, nisi zadnji po prilježnosti, umijeću, mašti. Nemoj se uvrijedit’, ma se hoće zanata i za prežvakavanje uspomena trećerazredne zagrebačke sponzoruše… a u tebe ga ne manjka!“ „A… dobro. Kad nije bolje,“ procijedio sam u zadnju kap kave u šalici. „Vremena baš i nema, ne odugovlači,“ napomenuo je svisoka; grebanjem po dnu zdjele dao sam mu svu slobodu ponižavanja… i osvete za omalovažavanja – koja mu zaista nikad nisam dobacio. „Koliko? Pet, šest mjeseci?“ lanuo sam, nemajući pojma kakvu će mi sirovinu dotična isporučiti. „Taman posla! Najviše dva. Čovječe, taj će je seronja brzo potrošit’, a njezina se zvijezda još brže ugasit’... Koga, pak, zanima šmizla pošto isplače zadnju suzu, nestane sa stranica šunda za babe pod frizerskim haubama? Knjiga treba izaći dokle još iole blista njezina jalova slava. Evo ti broja, najavit ću te, pa je preuzmi… i oprezno s njom: samo audio-video, ništa taktilno! Gojko podivlja i kad posumnja, a nekmoli kad dozna da je ne’ko zakucav’o trice njegovu mesu,“ istresao je lulu nervozno lupkajući po rubu pepeljare. „Ma, dobro… vragu je daj! Nego, kako to misliš… da je preuzmem? Zar nije ona nešto napisala, što treba uobličiti u…?“ „Ma, daj! Ta?!… Nije ona, kume, sročila prostoproširenu od osnovne škole… a ni nju ne bi bila završila da nije kapitalizirala međunožni resurs, pa i tako uz dva ponovljena razreda – utvrđujuć’ gradivo po nastavničkim posteljama… Nego, ona će pričat’, a ti snimaj, te onda kroji i prekrajaj, dinstaj i faširaj, pirjaj i flambiraj… ubrizgaj obilato tjelesnih izlučevina, navrh noža idiotskih dijaloga, između prstā bljezgarija svake vrste… od strašnog djetinjstva uz mater alkoholičarku i oca obiteljskog nasilnika, starijega brata pedofila… „Zar samo sestru ne spominje?“ „Eto, prvi ćeš čut’ za nj… dosad prešućivanoga. Itekako s razlogom: razdjevičio je, silovao u trinaestoj godini.“ „Bogteee…“ otelo mi se niz klizište u septičku jamu. Naime, kako su instantno provaljena imena redaktora-kompilatora (ne’š ti eufemizma za prevrtanje dreka golim rukama!) simentalnih sjećanja olinjale niš-s-ničim Ines Paracelzus i zapisa s gerijatrije tv-(pod)voditeljice Mlatke Otkos – tako će se obaznat’ i tko je iz praznog u šuplje premetao iscjedak napušene s-ničim-niš Željke Kopilović… a jesam li baš toliko potonuo? „Ajd’ se ne snebivaj k’o dumna u kupleraju, nego daj fantaziji na volju. Sjeti se gadarija i opačina o kojima ta tupa provincijalka nije čula ni na vjeronauku. Možeš ti to! A Gojka… nagazi, brate, što šporkije možeš. Taj će ionako, kad knjiga izađe, biti mrtav i beo: za vratom mu dahću kamatari, a u šake pljuvaju grobari.“ „Tužit će…“ „E, i za to ti puče…! Nju će, ako uopće stigne, ne tebe… i to samo ako je dibidus glup, jer će ga ono đubre od njenog odvjetnika zapljusnut’ kontejnerom kokošjeg izmeta. Rastvorenog u kišnici, pa odstajalog! Te ganjat’ za zlostavljanje, blaćenje, duševne boli… sve po sudskom cjeniku. Samo ti njega ocrni, k’o da ti je opalio bivšu noć prije nego te znogirala!“ A, ne’š ti poticaja!… Nego, složio sam se s honorarom (Mažuranića po kartici – prasac prokleti, nije dao na postotak, da ne bih možda nesitno brojao), te se rastadosmo kao kraljević i prosjak. Pogledao sam za njim, dok je plazio Gajevom prema Trgu, pomislio kako sam nekoć i ja koračao pun sebe k’o guska govana, pljuckajući svisoka na stoku sitnoga zuba, koja turobna gmiže pod egzistencijalnim strahovima, bremenom dugova… tjeskobama nesavladivim, ako uopće, bez gaženja zadnje mrve ponosa. Prelistao sam portfolio bezlične dotepenke niotkuda, estradnog imena Desirée: iz isječaka se nije moglo saznati čime se odista bavi(la). Jest vodila emisiju-dvije na garažnoj televiziji sa županijskom koncesijom, nešto joj se i odvrtio hit „Utitraj mi, cilon forcon!“ – ogrizak iz prčvarnice čuvenoga sultana šunda – dakle, ništa-s-ničim, a tri petine činile su njene novinske fotografije od posvukuda, u iskeženom društvu kriminalaca, polusvijeta iz zagrebačkih ekskluzivnih klubova, jednako ispra(z)nih celebrityja… potpisanih ljigom iz štanceraja gurua jednodnevnih mušica društvene scene, davno nekoć ljepoduha sa špice, Jere Potrebice. Kvragu i dođavola! promrmljao sam buljeći u taj rentgenski snimak bijede hrvatske društvene zbilje… i zamijetio da mi je friend velikodušno prepustio da platim njegov chivas i moj espresso, te odlučio nazvati umjetnicu, jel’te. Mobitel joj je zvoniooo… zvoniooo… zvoniooo… uzalud. Vidi nepoznat broj, palo mi na um – a onda sam posrnuo u najdublje samosažaljenje: shvatio da u svijet slavnih prodirem nevin kao puž golać, ne znajući ni blaženu činjenicu da ta još spava snom cjelonoćne žrtve seksualnog manijaka odavno krepana libida, kojem je odglumila vulkansku uspaljenost, rafale vrištećih orgazama, ulogu heroine najperverznijih maštarija. Tja, za te novce… šapnuo sam u vrijednosni vakuum, što je zijevnuo za pucnjem gričkoga topa, pa joj poslao SMS: Pisac Vaših memoara, na raspolaganju! Veza Jozo K. – i odlunjao Bogovićevom, progonjen uspomenama na redovito propale dogovore sklopljene kod Charlieja. Il’ će mi se potvrditi baksuznost tog kafića, ili će se konačno slomiti… pod zubom najljigavijega ondje utanačenoga posla? Valjda je naručitelj i nju upozorio da knjiga mora izaći prije nego joj otromboljeni vlaški đilkoš, velemajstor „pogodovanja“, pobaca dizajnerske krpice u vrećama pomodnih dućana niza stubište: la Desirée me nazvala dok sam pred Mimarom obilazio cvjetnjak, eda bih izbjegao susret s još jednim od bivših, koji podnevnom skitnjom po centru suzbija(ju) glasine o posvemašnjoj propasti. „Gospon pisac?… O, da… javijo Jozo… mene drago!… ako stoji pola šta naveo… boljega ne mogli nać’… srećom premlada da sjećam kad si har’ō… ma, zna Jozo zašto te naga… ovaj! angažirā… ne sumljam… ti’š to sjajno obavit’… a, na raspolaganju, kako nisam… svako popodne od pet do devet… idemo delat!… pa rec’te di, ali… ne mere u mene, skužio bi, kaj ne?… ni u moji’ prijā, te b’se izlajale… a ni na javnomu mistu… ne’ko bi nas vidi’, nema jebene jame u gradu da ota novinarska gamad ne vreba… ti paparazi, odnili i’ vrazi!“ istorokala je lijenim ulomcima, jedva protisnutim kroz nazalne kanale prignječene jastukom. „Hm, onda kod mene? Skroman stančić, u jadu od kvarta… ali, ni golubovi Vas neće vidjeti,“ izletjela mi pedesetača zaboravljena u libru na polici u zahodu. „Da, to najbolje. Ja se skrit’ vel’kim šeširom i crnim očalama… i dolazit’ taksijem. Časak, da vidim rokovnik… evo, jel’ može u petak u pet?“ „Može, premda… ma, odgodit ću. Može Franka pričekat’,“ bijedno li neuvjerljiva otkaza nepostojeće mi obaveze. Bilo je to u srijedu, oko 12.30. Desirée de Copill otad je došla četiri puta ispovijedat’ se u moj diktafon – maskirana ovratnikom balonera boje hrđe, gooolemim crnim šeširom i naočalama ukradenim Greti Garbo… ali, uzalud! Naredne srijede ono je žuto smeće, što ga samo notorni mediokriteti nazivaju novinom, objavilo veeeliku fotografiju takve nje pri izlasku iz taksija pred mojom zgradom u Travnom, i to dopičnjaka zadignuta toliko da se vidjelo sve što su otkrivale neimajuće joj gaćice… s tri retka potpisa: „Konačno skinut veo tajne s učestalih incognito odlazaka Desirée Kopilović preko Save! Je li starleta u usponu zaista posrnula podlegavši šarmu ocvaloga marketinškog wizzarda? Ili ju nekadašnji brakolomac, koji je kliznuo u ilegalu nakon burne rastave od Angeline F. (propale vlasnice Boutiquea Drognac), nečim ucjenjuje – a čime?“ Iste su joj večeri krpice u vrećama s logotipima prestižnih brendova letjele niz još jedno stubište, mene požderao sram dosoljen jedom što sam snivani honorar potrošio prije nego vidjeh lipe, a Jozo Klačina izbio mi na čelo liste za odstrel… bilo-čime, kad-tad! Kadli – reciklirani me se smrad usudio nazvati, usred noći… u kojoj nisam oka sklopio od bijesa i tuge nad razvaljenim sobom. „Odlično obavljeno, stari! Od-li-čno! Znao sam ja u koga se mogu pouzdati,“ počeo je trijumfalno, ali sam ga brutalno prekinuo: „Jebi se! Sa sirotinjom si se našao sprdat’, jel’?!“ „Nisi više siroma’! Mislio ti dat’ na bazi ‘iljadu kartica, ma Gojko duplir’ō. Lovuša ti je sutra na tekućem,“ nije se dao smesti. „Koja jebena lovuša?! Pazi se, Klačina, jesam ruiniran, ali ne i posve bezub! I jednim ću ti preostalim stjerat’ otrova u venu.“ „Ajd’, ne pjeni se, budalo! Nisi skužio… Gdje bi ta mogla potajno odlazit’, osim na prcanje? ‘Ko bi joj vjerovao da ide laprdat’ o svom životu – sve da ga je i imala? I to nikomu nego tebi! Pa, čovječe, bije te glas da si jeb’o i Dragicu s mosta, kad ti je ono došla na čitanje dlana… Goji, pak, to u novinama i više je nego dosta da je može otkantat bez prava na repesaž, a njoj knjiga više ne pomaže ni da je nobelovac napiše. Odbačene se, kume moj, u ovom gradu nit’ ne sažalijeva, a kamoli čita.“ „Znači…?!“ dugo ne vidjeh gluplje face – od vlastite u staklu balkonskih vrata. „Znači da sam tražio relativno držećega frajera s reputacijom jebača bez ukusa i kriterija, s garsom u vukojebini… a ne književnika. Sorry, stari, da sam ti iskreno rekao, a poznavajući te taštoga k’o strinu… eh…“ prizemljio me nježno kao Rusi Sojuz u kazahstansku stepu. „Eh… poserem ti novac!“ zadovoljstvo lovom bješe mi u trenu preplavljeno bijesom – zbog rastanka s hranjivom podlogom posljednjeg ostatka profesionalnog ponosa.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s