Marijan Krivak: Buñuel – prorok »fantazme realnog«

Posted: 17. septembra 2014. in MARIJAN KRIVAK

Luis Bunjuel u Meksiku - ciklus filmova_1410683275_670x0

Na samome početku ovoga napisa, moram priznati da me je oduševila činjenica da se ponovno čeka u redu za kino-ulaznice. Naime, prije prve projekcije kratkog ciklusa Fantastika u španjolskom filmu – enigma Buñuel i njegovi učenici, pred Tuškancem se stvorio red od dobrih stotinjak metara. Ovo je bila scena preslikana negdje iz osamdesetih. Sjećam se, 1983. godine, nakon Buñuelove smrti, kultna zagrebačka »Kinoteka« priredila je do sada vjerojatno najopsežniju retrospektivu njegovih filmova. Pred blagajnom u Kordunskoj čekalo se barem sat vremena do njezina otvaranja. Stoga je ovaj deja-vu glede Buñuela evocirao neku bolju prošlost. Njegov »manifest nadrealizma«, te dosad ovdje uglavnom neprikazivani film o legendarnom Simeonu Stlijskom, tako su na trenutak prizvali vremena kada se za filmske projekcije tražila karta više i kada se nije trebalo spašavati kino-dvorane. Bila je to otjelovljena fantazma želje odlaska u kino!

»Manifest filmskog nadrealizma«, Andaluzijski pas (Un chien Andalou, 1928.), u svom je postavu sudar dva sna. U njemu se po prvi susreću i dvije poetike, Luisa Buñuela i Salvadora Dalíja. Druga njihova suradnja uslijedit će na nagovor vikonta Charlesa de Noaillesa, dvije godine kasnije u filmu L’Age d’or (Zlatno doba, 1930.), i to po posljednji put, jer se njihovi svjetonazori, kao i životni putovi otada bespovratno razilaze. Ipak, Zlatno doba, usprkos svojoj beskompromisnosti i bespoštednoj kritici buržoaskog društva i crkve, sasvim je drukčiji film u odnosu na šokantnu poetičnost prvijenca. Na neki način, više je u signum bretonovskog raskida s nadrealizmom i prelaska u otvoreno marksističku analizu društvenosti. »Zlatno doba« za filmski nadrealizam već je bilo prošlo!

Od samog početka Andaluzijskog psa suočeni smo s vizualnim šokom. Čovjek (sam Buñuel) oštri brijač. Oblak prelazi preko mjeseca. Sječivo brijača prelazi preko oka. Vizura kroz koju gledamo film nam je doslovno presječena. Cijeli niz zbivanja u ovome vizualno-psihološkom udaru na osjete, i nakon gotovo 80 godina od nastanka, uznemirujuć je.

Mravinjak u dlanu protagonista… ubojstvo za koje se ne daje objašnjenje niti razlog… tijela zatrpana u pijesak. Posebice je u vizualizaciji podsvjesnog, ipak, racionalno iščitljiva sekvenca u kojoj protagonist (Pierre Batcheff) vuče teret od klavira s mrtvim magarećim tijelima, te živahnim, vezanim svećenicima. Naravno, radi se o teškom bremenu katoličkog obrazovanja kojega se Buñuel neće riješiti sve do kraja svojeg umjetničkog opusa. Uz seksualnost, te satiru konvencijâ građanskih rituala, ovaj će motiv ostati jednim od trajnih autorovih obilježja.

STG16346

Prizori stidnih dlaka koji se pretvaraju u morskog ježinca, nadalje, ukazuju na neraskidivu povezanost erosa i thanatosa kao motiv iščitljiv iz podsvjesne želje. Seksus je prisutan i u vrlo realističkim prizorima požude prema golome ženskom tijelu, čineći u dobroj mjeri ovaj film svojevrsnim traktatom o uvijek uznemirujućoj spolnoj žudnji. Tako će biti i s posljednjim Buñuelovim filmom Taj mračni predmet žudnje (Cet obscur objet  du desir, 1977.) Iako neke analize govore o pokušaju »filmskog uprizorenja romana struje svijesti«, Buñuelov i Dalíjev film prvenstveno je strukturiran logikom sna.

Taj je san pak primarno predodređen u svijesti zapriječenim nagonima. Duboko prožet psihoanalizom Sigmunda Freuda, Andaluzijski pas historijski je umjetnički dokument svog vremena par excellence. Vrhunac avangardističkih strujanja unutar nijemog filma, zajedno s Clairovim Međučinom (1924.) i Légerovim Mehaničkim baletom (1924.), ovo je djelo i danas najgledaniji avangardni film.

Šimun iz pustinje (Simón del Desierto,1965.) srednjemetražni je Buñuelov film. Autor ga je snimio kao svojevrsni interludij između najkreativnijeg razdoblja svoje meksičke karijere i konačnog prelaska u francusku kinematografiju. U tematskom nizu preispitivanja odnosa između autentičnih kršćanskih mučenika i institucije Crkve, Šimun iz pustinje stoji na razmeđi između, s jedne strane Nazarina (1958) i Viridiane (1961), te Mliječne staze (La Voie Lactée, 1969), s druge.

Lik iskonskog pustinjaka, koji cjelokupnu svoju egzistenciju posvećuje Bogu, u Šimunu je nadograđen naslovni karakter Nazarenca. Pitanje što ga oba filma postavljaju jest: kako živjeti savršen i skrušen život u korumpiranom svijetu? Šimun odabire isposništvo na jednom stupu u pustinji. Svećenici i narod, nakon šest godina njegova meditiranja, odlučuju mu pokloniti viši stup u znak divljenja njegovoj predanosti Bogu. Odbijajući svu hranu osim salate i vode, Šimun je »živuća statua« posvećena samo odricanju od zemaljskog, te blagoslivljanju svih bića. U njegovu ga pothvatu ometa tek Đavao, u svoje tri inkarnacije. Jednom je to nevina djevojčica koja se pretvara u zavodnicu, drugi puta sam Dobri Pastir s janjetom u njedrima, konačno i prijetvorni svećenik. Sva tri lika utjelovljuje atraktivna, senzualna Silvia Pinal, Viridiana iz istoimenog filma. Konačno, đavao odvodi Šimuna u New York šezdesetih godina prošlog stoljeća. U jednom noćnom klubu, Šimun s đavlom ispija svoje piće, dok oko njih mladež izvodi ples, kojega Buñuel ironijski naziva »radioaktivno meso«.

spinal-viridiana-480x246

Protagonist, što ga u filmu interpretira Claudio Brook, rezignirano se želi vratiti kući. U njemu više nema nadahnutosti koja je krasila Nazarenca u kreaciji Francisca Rabala. Kasnije, Mliječna staza sublimira ovu problematiku propitivanjem povijesti hereze. Na taj su način, hereza i isposništvo postavljeni kao jedina, iskonska poveznica čovjeka i Boga.

Jedan od ponajboljih Buñuelovih filmova svakako je Viridiana (1961.). I ovaj povratnički, španjolski film ispituje sukob između zbiljskog i fantazmatičkog.

Čista i skrušena, a istovremeno prikriveno senzualna naslovna protagonistica filma, koju utjelovljuje Silvia Pinal, lomi se u životnom kovitlacu idealizirane predanosti Bogu i stvarne, opipljive zloće ljudi oko nje. Njezina nezdrava sentimentalnost i, ustvari, nezaslužena pokora zbog smrti strica (Fernando Rey), spaja ju s gomilom prosjaka kojima želi spasiti duše kroz milosrđe i molitvu. Odagnavši svaku seksualnost, Viridiana u sebi razvija »ponos kao fantazmu«.

U čuvenom klimaksu filma, prljava, »dementirana«, cinična, mizantropska, bizarna galerija prosjaka izvodi svojevrsni performans u kojemu ogoljuje svoj pravi karakter. Njhova pijana orgija razotkriva mračni sadržaj podsvjesnog. Kulminacija u parodijskom zauzimanju poze iz Leonardove Posljednje večere popraćeno je »aleluja-refrenom« iz Händelova oratorija Mesija. Kroz mnoštvo savršeno izvedenih detalja, Buñuel gradi višeslojni suvremeni moralitet bez suvišnog moraliziranja.

Nakon ovog filma, Buñuel je na neki način po treći puta, nakon Andaluzijskog psa i Zlatnoga doba, bio anatemiziran. Katolička crkva u svim sferama svojeg utjecaja oštro je reagirala na umjetničke poruke svog odbjeglog jezuitskog sina.

luis-bunuel

Iako Buñuel nikad nije bio eksplicitno politički angažiran, upravo je Viridiana onaj film njegova opusa u kojemu na vidjelo ponajviše izbija prijetvornost institucionalno-političkih struktura Španjolske njegova vremena. No, ipak, ono čime ovaj film najviše plijeni njegovo je uvjerljivo analitičko razglobljivanje svih struktura podsvijesti pojedinca, od ponosa do poniženja. Završna sekvenca, u kojoj se odigrava partija karata, nesmiljen je Buñuelov komentar na izokrenuti, ponižavajući pad njegove protagonistice »per astra ad aspera«.

Anđeo uništenja (El Angel Exterminador, 1962.) u sebi miješa dva tematska sklopa Buñuelova opusa. S jedne strane, to su opetovano nadrealistički rituali dobrostojećih buržoaskih porodica iz višeg sloja, dok, s druge strane, stoji odnos prema institucionalnoj ulozi Crkve u društvu. Bogata, bonvivanska bratija, nakon posjeta kazalištu, svraća u raskošnu kuću jednoga od njih. Tamo utvrđuju da ne mogu izići iz glazbenog salona. Proboravivši u kući nekoliko dana, posjećuju ih ovce. Neočekivano, ovce im omogućuju izlazak u crkvu, gdje misom žele zahvaliti na oslobođenju. Nakon mise, pak, nitko ne može napustiti crkvu. U nju ulaze ovce.

Prema nekim interpretacijama, »metaforičko viđenje buržoazije kao ovaca«, ovaj film je zapravo uvod u Buñuelovu »logiku apsurda« koju autor razvija u posljednoj fazi svojega opusa. Najbliskiji je tako s Diskretnim šarmom buržoazije (1972.). Tamo, pak, tri para iz visokog društva nikako ne uspijevaju zajednički večerati. Logika apsurdnog ponavljanja ironizira buržoaske rituale. Ipak, Anđeo uništenja svoju sugestivnost ponajviše duguje svojim kontrastima.

Tako je izrijekom naglašena religioznost njegovih protagonista suprotstavljena vizualnom prikazu njihovih raskalašenih bakanalija. Ironičke replike i nepovezani dijalozi ukazuju na svu lažnost egzistencije modernog pojedinca kroz prizmu iracionalnog. Njegove su opsesije, s jedne strane seksualnost, a s druge, spas duše! Iako sadržaj filma izmiče logičkom objašnjenju, njegova je nadrealistička sastavnica potpuno fabularno povezana. Ne radi se o fantastici, nego o fantazmi!

Što je to fantastično u španjolskom filmu, a može se pronaći u nadrealističkom dijelu opusa Luisa Buñuela? U kakvu su odnosu nadrealizam i fantastika? Ciklus što su nam ga ponudili »Filmski programi« HFS-a povezao je slobodnim igrom asocijacija ova dva pojma iz povijesti umjetnosti.

Luis Buñuel jedan je od najznačajnijjih filmskih autora poniklih iz avangardnih strujanja dvadesetih godina prošlog stoljeća, ali i koji im je ostao vjeran u cjelokupnu navlastitu opusu. Zapravo, ostao je i jedinim dosljednim nadrealistom svjetskog filma. Jer od prvog Andaluzijskog psa, pa sve do posljednjeg filma, Taj mračni predmet želja, vlada logika sna. Sna koji prelazi u noćnu móru. Móru čiju nepodnošljivu prisutnost osjećamo i danas. Naravno, mislim na Buñuelovu detekciju svijeta terorizma i, još gore, »posljednjeg jahača apokalipse«, kako će umjetnik imenovati svepresežnu informaciju, nazovi »komunikaciju«, u autobiografiji Moj posljednji uzdah. Naime, taj mračni, najmračniji predmet želja jest upravo to. Želja da komuniciramo, da se informiramo, da ne bismo ostali sami. Sami sa sobom. Sami sa svojim podsvjesnim, od kojeg je zapravo sačinjeno ono nadrealno.

Stoga, Buñuel nije fantastičar. Njegov udio u pojmu fantastičkog nije presudan. Ono što velikog španjolskog sineasta određuje prije je fantazmatičko. Kroz Un Chien Anadalou (1928.), taj susret Buñuelova sna s onime njegova slikarskog sunarodnjaka Salvadora Dalíja, provlači se logika nesvjesnog. Nesvjesno je, pak, prelomljeno kroz vizuru nadrealnog. Zasijecanje preko vizure onog navodno realnog, pak, sadržano je u čuvenoj sekvenci rezanja oka.

Čitavo nasljeđe Buñuelove mladosti prelomljeno je u fantazmi Andaluzijskog psa.

Teško breme katoličke crkve, oličeno u dva svećenika što ga protagonist filma (Pierre Batcheff) vuče zajedno s glasovirom, fantazma je autorova razračuna s vlastitim školovanjem, te uspostavljanja umjetničkog identiteta. Jer, kako se drugačije osloboditi vlastite prošlosti nego umjetnički je ispoljiti? I dalje, kako se osloboditi libidonosne želje, bez da se završi smrću?

Zakopani protagonisti na samome kraju Andaluzijskog psa thanatički su simbol. Smrt definitivno poništava žudnju i želju, fantazma je vječne ljubavi.

Što je zapravo ‘fantazma’? Iako jedan od ključnih pojmova psihoanalize, nije i samo to. Fantazma je povezana s činjenicom kako ne postoji jedna, objektivna, realna datost i određeni pravilni, jedinstveni, objektivni način njezine percepcije, već je sama realnost diskurzivno konstruirana.   

Svoj razračun s kršćansko-katoličkim nasljeđem Buñuel će nastaviti kao zreo autor, povratkom u Španjolsku početkom šezdesetih. Viridiana (1961.) s nepodnošljivo nevino čistom Silviom Pinal, alegorija je pronevjerenog iskonskog kršćanstva u sudaru s realitetom ružnih, prljavih i zlih prosjaka. Slika posljednje večere, groteskna je parabola o licu i naličju kršćanskog milosrđa. Nakon što je Nazarinom (1958.) prikazao ideal kršćanske solidarnosti kroz sugestivnog protagonista (u liku Francisca Rabala), Buñuel se još jednom vraća paradigmatskom liku isposnika u Šimunu iz pustinje (1965.). No, on sada više ne može biti bezvremeni ideal, već ga Buñuel, nakon što je prošao sva đavlova iskušenja, izručuje kakofoniji suvremenog, »night-clubbing« New Yorka. Pred time, Šimun je (kao uostalom i Buñuel) nemoćan!

Ovdje se već naslućuje posljednja faza umjetnosti Luisa Buñuela.

Najbliži fantastici, ali i logici apsurda, Anđeo uništenja (1962.) tek je međučin. Apsurd nemogućnosti izlaska iz crkve u tome filmu, naime, svoju sublimaciju doživljuje u nužnom pojavljivanju nesretnih okolnosti što priječe zajedničku večeru tri para iz visokog društva u Diskretnom šarmu buržoazije (1972.). Ono što je naizgled fantastičko i neobjašnjivo, zapravo je uobičajena struktura današnjice. Apsurd nemogućnosti susreta pokazuje da je izbor svih silnih mogućnosti što nam ih, navodno, pruža društvo komunikacije, ustvari – lažan.

Belle-De-Jour_Catherine-Deneuve_bunuel1

Fantazma je u središtu i još nekih najboljih filmova iz Buñuelova opusa. Podvojena egzistencija lika što ga tumači Catherine Deneuve u Ljepotici dana (1967.), samo je uvod u još radikalniju podvojenost. Naime, u Taj mračni predmet želja, Buñuel već ima dvije glumice koje tumače objekt protagonistove žudnje. A isti (Fernando Rey) to kao da uopće ne primjećuje!

Konačno, Mliječna staza kršćanske hereze iz istoimenog filma (1969.). tek je jednim dijelom povezana s onime što Buñuel prolazi kroz svoj umjetnički opus.

Njime, dakle, više upravlja podsvjesno negoli fantastičko. On više tematizira ono Realno fantazmatičko negoli Imaginarno nadnaravno. Kroz međuprožimanje ovakovog Realnog i Imaginarnog, Buñuel uspostavlja navlastito Simboličko, to jest umjetničko. Stoga i odgovor na pitanje, je li on izravni prethodnik španjolskog cine fantastico glasi: ne, nije! Buñuel je nadrealist koji nikad ne presijeca »fantazmu realiteta«.

Ta je, pak, sadržana u samoj strukturi zbilje u kojoj živimo. Naime, svojom »avangardom nadrealizma«, Buñuel je predvidio užas realiteta s prijeloma milenija. Prorok je nadolazećeg. Upravo stoga, zbiljski velik umjetnik.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s