Max Frisch: SJEĆANJE NA BRECHTA

Posted: 19. decembra 2014. in KALCIJUM
Oznake:,

brecht

Kako sam ono, ubrzo nakon njegova povratka u Europu, prvi put vidio Brechta:  u malome, knjiga prepunom stanu Kurta Hirschfelda, dramaturga zürichškog kazališta, koji je ondje postavio tri praizvedbe Brechtovih komada na njemačkome jeziku. Brecht je sjedio ondje, Brecht kakvog znamo s njegovih rijetkih fotografija, na klupi u samom kutu: siv, tih, sitan, ponešto povučen u sebe,  čovjek u tuđini koja govori njegovim jezikom. Činio se veselim unutar zidova oko svojih ramena, lijevo i desno. Izvješće o onima «hearings», saslušanjima  što ih je Brecht upravo prošao, prekinulo se kad sam došao. Bilo mi je tada  36 godina, arhitekt. Kako Brecht nije poznavao Zürich, pokazao sam mu put  prema Stadelhofenu. Grad u kojem se kanio nastaniti na neko neodređeno vrijeme nije počastio ni jednim pogledom. Govorio sam mu o Njemačkoj, koliko sam ju već poznavao sa svojih putovanja, o razorenom Berlinu. Trebao bih što prije doći u Herrliberg, da mu kažem više. «Vjerojatno ćete se i vi jednom naći u tako zanimljivom položaju», kazao je Brecht na željezničkom peronu, «da vam netko govori o vašoj domovini, a vi to slušate kao da vam govori o nekom predjelu u Africi.»

Stan što mu ga je na raspolaganje stavio mladi bračni par Mertens bio je besplatan; za boravka u Zürichu, Brechtov financijski položaj bio je bijedan: putovanje u Europu financirao je od prodaje svoje kuće i namještaja u Americi; tadašnji prihodi bili bi jedva dovoljni za studenta; počeli su, doduše, neki pregovori s Peterom Suhrkampom, koji tada ni sam nije imao neki kapital. Vjerojatno me je tada zavaravala njegova jedina raskoš: dobre cigare. I njegova gostoljubivost. Brecht, koji nikad nije spominjao svoju novčanu situaciju, nije djelovao siromašnije nego što je to bio poslije, a ni poslije nije bio bogatiji nego tada.

Doživljavamo li mi Brechta kao Nijemca? Kao Bavarca? Kao građanina svijeta? Ovo potonje za njega kao marksista ne bi dolazilo u obzir. U stanovitom pogledu, u usporedbi s drugim emigrantima, djelovao je vrlo ne-njemački: čak ni rat što ga je izazvao Hitler nikada nije raščlanjivao u nacionalnim kategorijama. (Kasnije, jednom na Weißenseeu, upitan za mišljenje o stanovitim istočnonjemačkim funkcionarima, odgovorio mi je nevoljko: «Ne zaboravite, Frisch, oni su Nijemci!» – Takav ton bio je rijetka iznimka.) Ono što je Brecht sa sobom donio iz emigracije bila je imunost na «inozemstvo»; niti mu je imponiralo to što drugi ljudi imaju druge običaje, niti se zbog toga morao potvrđivati kao Nijemac. Njegov gnjev odnosio se prije svega na jedan društveni sustav, a poštovanje je gajio za drugi sustav. Njegovo ponašanje građanina svijeta, čime se uvijek kompenziraju nacionalne predrasude, suvišno je. Čovjek iz Augsburga, s radnim mjestom u Berlinu, vezan jezikom, koji svoje podrijetlo ne nosi kao neki grb nego kao nezamjenjivu uvjetovanost: samorazumljivo priznavanje te uvjetovanosti; umišljenost kao i mržnja prema sebi, nacionalno-kolektivna, tada postaju tek relikti nevrijedni spomena.

23. IV. 1948.: prvi javni nastup Bertolta Brechta u Zürichu; ostao je i jedini. U jednom malom podrumu, u antikvarijatu knjižare Volkshaus, sjedi sto ili sto i dvadeset ljudi stiješnjenih između polica s knjigama; vlasnica knjižare povremeno priređuje takve književne večeri. Brecht pokorno sluša moj kratki pozdrav, zahvaljuje blagonaklonim kimanjem glave, sjeda potom za maleni stol ne zauzevši previše mjesta, više kao da mu treba pomoći, i ne gledajući slušatelje, Brecht s naočalama, s listom papira u rukama. Razumiju li naslov predavanja, koji je on na brzinu spomenuo, i oni u zadnjim redovima, čini se upitnim. Pritisnut blizinom slušateljstva – oni u prvim redovima mogli su i ruke položiti na taj mali stolić, što, naravno, ne čine, sjede prekriženih ruku – on poluglasno čita pjesmu o onima koji se još nisu rodili, potom se diže vrlo okretno i odlazi postrance, s listom u ruci, ne, s tri lista, na stranu gdje je tamnije. Njegova osoba nije važna! Dalje čitaju Therese Giehse i Helene Weigel, velike znalice svog zanata, a svi zaboravljaju kako je Brecht protiv toga. Poslije, gore u knjižari, na policama malo je toga od Brechta; mnogo toga još nije ni tiskano. Mnogi iz publike, uzimajući svoje kapute, motre tog sivog čovjeka iz daljine; Brechtu ne prilaze. Poslije, okupilo se nekoliko nas na pivu: Brecht, Weigel, Giehse, zahvalna vlasnica knjižare, koja za književnu večer ne može platiti mnogo, samo uobičajeno, sto franaka; Izgleda da je Brecht time posve zadovoljan.

Jednom, kad sam opet navratio u Herrliberg, oba Brechta sjedila su već u predvorju, obojica s istom frizurom te u istoj sivoj jakni od lanenog platna: jedan od njih nešto mršaviji i nespretniji, kolegijalno se ustručavajući, a taj drugi bio je Paul Dessau. Češće je tamo zalazio i Caspar Neher. Tu je Brecht bio opušteniji, gotovo prijazan, drugačiji nego inače; Brechtu je bilo zabavno.

U društvu ljudi što ih nije pobliže poznavao – većinom su to bili mlađi ljudi, sastajali su se u nekom stanu, rjeđe u nekom restoranu, gdje su ga i oni neposvećeni mogli poslušati – Brecht je volio biti jedan od onih tiših, onaj koji se nadasve raspituje: bio je težište tog malog društva, ali ne i središte, neslavljen, u središtu je uvijek bila neka druga tema. Jedva se sjećam da bi Brecht nešto pripovijedao. Nerado bi davao materijala za to. Nije pripovijedao naširoko, gdje god bi bilo moguće skraćivao bi sve u anegdotu; koliko god ona bila ispričana prvi put, uvijek je imala u sebi nešto već dovršeno. Tek vrlo rijetko imao je potrebu nešto opisivati. Nikada nisam doživio da Brecht fabulira, upušta se u izmišljanje, da se otprilike razbacuje dosjetkama ili pretjeruje u šalama; ali ono što fabulatori ne mogu, on je mogao: poslušati na osvježavajući, ohrabrujući i širokogrudni način, ako bi se o nečemu izvještavalo; nije trebao reći ništa ili gotovo ništa: njegova kritika događaja prenosila bi se na onoga koji je pripovijedao. Brechtom slušateljem bili smo više očarani nego Brechtom koji raspravlja.

Jednom prilikom, razgledavali smo radnička naselja, bolnice, školske zgrade itd. Gospodin iz gradske urbanističke službe, kojeg sam službeno zamolio za tu uslugu, jedan pristav koji nas je službenim kolima razvozio po svim rubovima grada, uopće nije razumio pitanja koja je postavljao gost, od naselja do naselja uvijek je govorio isto, dok je Brecht, isprva se čudeći silnim pogodnostima i udobnostima za radništvo, postajao sve uznemireniji, upravo zbog tog komfora koji nije bio usmjeren na rješavanje temeljnih pitanja: odjednom su mu u nekoj solidnoj novogradnji sve sobe bile premale, puno premale, nedostojne čovjeka, a u jednoj kuhinji, u kojoj ništa nije nedostajalo i sve se blistalo, naprasno je prekinuo sve to razgledavanje, sljedećim vlakom htio se vratiti na posao, srdit što radnička klasa nasjeda na tu obmanu; ponadao se, osim toga, da je samo u Švicarskoj socijalizam moguće ugušiti tim komforom za sve.

Brecht je morao biti manijakalni zapisivač, ali nikada nije ostavljao taj dojam. Nikad nisam imao dojam da ga posjetitelj u nečemu prekida. Oslobodio bi neki stolac od papira ili knjiga, smjesta se od zapisivača pretvarao u slušača, u onoga koji pita, pri čemu bi smjesta promijenio i predmet svog zanimanja. Ni riječi o vlastitome radu; taj se nije spominjao. Kad bi nakon dva ili tri takva sata ostajao sam, djelovao bi budan i pozoran kao i prije; nikada ne bi daljnjim razlaganjem uništavao takvu večer. Je li nakon toga još nešto i radio, to naravno ne znam; uvijek ga zamišljam kao Galileja: ne suviše marljivog, ali uvijek prisutnog, svaki čas spremnog na otkrića. Pristajao bi mu, zapravo, pult za kojim se stoji i piše. Ne mogu zamisliti da bi Brecht, bilo nad MALIM ORGANONOM ili stihovima ANTIGONE, sjedio kao da vreba nad mišjom rupom, nego prije ovako: on ubire, on rješava stvari, on bilježi, tvrdi, isprobava, promjena ga uvijek opušta. Inače bi obilje njegove ostavštine bilo jedva shvatljivo, a nje, kako se uostalom čini, nije bio pravo ni svjestan: Peter Suhrkamp pripovijedao je jednom kako je Brecht, dok su raspravljali nad špaltama za njegove knjige kazališnih komada, inzistirao na tomu da se poveća slog, kako bi njegov rad, po Brechtovu mišljenju, ipak dobio stanovito uvećanje, trebalo je to proširiti na najmanje pet svezaka.

Max Frisch, Tagebuch 1966 – 1971

Preveo s njemačkog: Nikica Petrak

via GLEDIŠTA

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s