Ante Tomić: GDE JE NESTALO ONO DOBA DIVOVA ?

Posted: 29. marta 2015. in NAJČITANIJE
Oznake:,

mato parlov

Prošli mjesec u Crnoj Gori jedan mi čovjek reče: “U nedjelju se igrao derbi naše nogometne lige, Budućnost – Sutjeska.” Ja sam na to samo zamišljeno i s uvažavanjem kimnuo, jer znate kako su Crnogorci osjetljivi, sve im moraš odobravati, dijelom i stoga jer imaju običaj držati napunjenu i valjano očišćenu i nauljenu kratku cijev u pretincu za rukavice, ali u sebi sam pomislio: Dakle, to je sukob titana. Mitski okršaj najvećih. Događaj o kojem će guslari kraj ognjišta u desetercima pjevati. Budućnost i Sutjeska, crnogorski el clasico. I tužna je i smiješna ta planinska državica u zapećku Europe, no ima li ijedna ovdje, u čitavoj regiji, da je drugačija. Među Hrvatima su, recimo, prije nekoliko godina bili neobično omiljeni vicevi o sićušnosti Slovenije. Narodna ih je predaja iz nekakve svoje frustracije dala stotine, više nego o plavušama i pederima i glupome Muji zajedno. Ne bi prošao dan da u kafiću ne biste čuli novi, kako se cijelu Sloveniju automobilom može proći na rezervi goriva, ili kako Slovenci nemaju osmerac s kormilarem jer im dužina čamca izlazi iz granica teritorijalnog mora, ili tako već nešto uvijek s jednakom poantom. I koliko god su one nakon određenog vremena inteligentnijem svijetu postale predvidljive i neugodno, iscrpljujuće glupe, moji se zemljaci zapravo nisu mogli nasititi tih šala. Ramena bi im se zatresla, suze pošle na oči, a šmrklji iz nosa kako je susjedna Slovenija njima bila smiješna, iako i sami žive tek u neznatno većoj garsonjeri od države. U primjerima poput ovih lijepo se može upoznati intelektualna ubogost nacionalista, njihov slijepi narcizam nesposoban objektivno sagledati vlastitu beznačajnost i žudnja da se, ako se ikada oćute ugroženim, začahure u granice i smanje svoj svijet do mjere u kojemu će oni biti veliki. Usitnili su tako potkraj prošlog stoljeća jednu razmjerno veliku i međunarodno relevantnu zemlju u svoje majušne vukojebine, i premda je to učinjeno u silovitoj, uništavajućoj mržnji, ognju i nasilju, svi su oni naposljetku jedni drugima išli naruku i na kraju toga klanja bili zadovoljeni. Napravili su sebi okvir u kojemu će se svi neostvareni jadnici na kraju ostvariti, netalentirani će glumci postati dramski prvaci, a spadala bez sluha estradne zvijezde, gdje će se do jedan idiot izmijeniti na ministarskoj dužnosti i očajnim nedjeljnim popodnevima bezvoljno gledati jalovo nabijanje između Budućnosti i Sutjeske, Jagodine i Voždovca ili Inkera iz Zaprešića protiv Slavena Belupo iz Koprivnice. Kad živite u maloj zemlji, kriteriji vam nužno padaju. Nekadašnja provincijska škrabala najednom postaju književni klasici, a nacionalnim se derbijima nazivaju dojučerašnje seoske makljaže na rubovima grbavih pašnjaka. I meni je, u jednu ruku, drago da su nesretnici napokon dočekali ugled i slavu, da su televizijski reflektori i njih sirote obasjali, ali kako je u državi i društvu u kojemu su tako spušteni pragovi izvrsnosti moguće uzgojiti nešto zaista dobro, veliko, nešto što bi moglo biti opaženo i priznato u današnjem sve kompetitivnijem svijetu? Muči me to već godinama, još zgode kad sam u jednoj prohladnoj i polumračnoj hotelskoj sali sjedio s pokojnim Matom Parlovom, pulskim ugostiteljem čije sam osvajanje svjetske titule u poluteškoj kategoriji kao dijete gledao na crno-bijelom televizoru u svome selu. Negdje iza ponoći boksačka mi je legenda, odsutno mućkajući vinjak u čaši, rekla rečenicu koju ću pamtiti za cijeli svoj život, nešto tako veličanstveno istinito da bi moglo biti uklesano na nadgrobni kamen i uzbudljivo kao da prvi put u životu u ruci držite žensku sisu. Mate Parlov je rekao: „Pa kako bih ja mogao biti nacionalist, kad sam bio svjetski prvak.” Sjetim ga se često obično kad igra Budućnost protiv Sutjeske, i ako nekakvog imbecila prime u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, i nakon izbora u Srbiji, i u svim drugim sličnim prilikama gdje je uskogrudi nacionalizam iznjedrio nešto sramotno loše, patuljasto, traljavo i blesavo. Gdje je sad Mate, laka mu zemlja bila, i gdje je nestalo ono doba divova kojima je cijeli svijet bio domovina?

/NIN/

Advertisements
komentari
  1. kris kaže:

    Ima jedna zemlja i još jedna zemlja i još jedna i još jedna i još jedna iz koje su divovi pobegli. Pobegli tako što su se smanjili, taman toliko da stanu u ljudsko srce. I tu su još uvek, šćućureni, sakriveni, čekaju svoje vreme da se vrate ponovo. Ponekad provire kroz neku reč i neko slovo, promole glavu kroz sliku ili ton ili misao što tek proleti kad kad tu i tamo…. jave se kroz nečiju uspomenu, koliko da znamo da su tu i da nismo sami.

    Liked by 1 person

  2. Sjajno. Kao u grčkom filmu o El Greku, kad odlazi na školovanje u Veneciju a otac, mrgodni brđanski Krićanin sa ogromnim brkovima i pet kubura za pojasom, na rastanku mu kaže: „Upamti: ljudi kao ti nemaju otadžbinu.“

    Liked by 1 person

  3. Anonimni kaže:

    Negdje iza ponoći boksačka mi je legenda, odsutno mućkajući vinjak u čaši, rekla rečenicu koju ću pamtiti za cijeli svoj život, nešto tako veličanstveno istinito da bi moglo biti uklesano na nadgrobni kamen i uzbudljivo kao da prvi put u životu u ruci držite žensku sisu. Mate Parlov je rekao: „Pa kako bih ja mogao biti nacionalist, kad sam bio svjetski prvak.”.

    Neverovatno dobro. Svaka cast!
    Pozdrav iz male Slovenije! 🙂

    Liked by 1 person

  4. […] blogu Ključne kosti obavezno pročitajte tekst Ante Tomić: Gde je nestalo ono doba divova? i biće vam sve […]

    Sviđa mi se

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s