Milan Kangrga: NACIONALIST JE PRIMITIVNA I NEZRELA OSOBA

Posted: 26. aprila 2015. in KALCIJUM, NAJČITANIJE
Oznake:,

Milan_Kangrga

Patriotizam je – usprkos tome što „lijepo zvuči“ na prvi pogled – ipak jedna bitno egocentrična pozicija. Zašto? Upravo zato što već u njegovu pojmu (bitnom određenju!) leži nepoštovanje čovjeka kao čovjeka, pa se poput nacionalizma svodi na puku biologijsku (da ne kažemo „zoologijsku“!) osnovu i bitnu orijentaciju.

Nacionalist i nacionalizam (pa kao što vidimo i patriotizam) ostaju i zastaju u predvorju ili na pragu povijesnog i ljudskoga, pa u sebi ne sadrže nikakvih istinskih humanih vrijednosti, nego su naprotiv antipod ljudskoga.

Zato ovdje treba još jednom naglasiti: nacionalist je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-ne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i egzistencija.

Ako je dakle duh ono opće i zajedničko, onda je nacionalizam kao takav upravo – anti-duh, jer svoju (nacionalnu) posebnost, odnosno svoj partikularitet podiže na nivo principa (dakle: općosti). A to je prema klasičnoj njemačkoj filozofiji – koja je tragala za korijenom zla (tzv. radikalnog zla) prava bit – zla, koja i jeste to podizanje partikulariteta na nivo principa (to je ono: ja, pa ja, i nitko i ništa drugo!). Zato i utoliko nacionalizam i jeste to – zlo, koje ne spaja nego razdvaja ljude, jer ih negira u njihovoj pravoj biti – čovječnosti.

A tu leži sva strahota te neljudskosti koja nije dozrela do humanoga, pa u samoj sebi njeguje taj pakao razdiruće unutrašnjosti ili razdrte svijesti, koja nikako da prodre do svoje samosvijesti kao slobode u sebi samoj! Jer, sloboda počinje u vlastitoj oblikovanoj unutrašnjosti, da bi se mogla potvrditi i u objektivnom životu s drugima kao zreli plod rada na samome sebi. Bez toga i dalje raste i cvjeta – zverinjak u nama i oko nas! Sloboda je ostala pred vratima puke nereflektirane samovolje. Ona se ovdje zove – nacionalizam.

No, pri svemu tome, ipak mi „vrag nije dao mira“, pa sam jednom svojem interviewu dao naslov „Biti samo Hrvat, znači još ne biti čovjek“. A to bi se dakako odnosilo i na Nijemca, Francuza i Turčina… i… Jer, čovjek je rod, a svi Hrvati, Srbi, Englezi, Nijemci… jesu i ostaju sami po sebi na nivou – vrste: genus proximum i differentia specifica. Šteta je samo u tome što svi nacionalisti bilo koje „fele“ ne znaju logiku, pa se uvijek malo „zbunjuju“ pritom, i gledaju oko sebe, koga da malo, je li… ovaj, jer nije „naš“!

Ipak, dobro je podsjetiti se jedne historijski relevantne činjenice tome u prilog: Već je starogrčki najveći filozof Starog vijeka Aristotel četiri stoljeća prije naše ere, ujedno kao osnivač logike, ukazao na tu distinkciju. A ta se distinkcija opet posve logički pojavljuje i u njegovoj Nikomahovoj etici, u kojoj se već na samom početku postavlja ono bitno pitanje, na koje svaki „nacionalistički um“ nema pravog odgovora, pa ga – ako ikada i ikako uopće misli – hotimice zaobilazi, bojeći ga se kao „vrag tamjana“, naime pitanje o čovjeku.

Govoreći o tome kako je samo po sebi razumljivo da je cilj u djelovanju i radu jednog postolara pravljenje dobrih cipela, brodograditelja da napravi dobar brod, graditelja da napravi dobru kuću, gitaraša da dobro svira gitaru itd, ali se pritom ipak mora pitati: A šta je sa čovjekom?! Naime, može se biti dobar postolar, graditelj, lječnik, gitaraš…, a da još nismo postavili pitanje: Da li su dobri i kao ljudi time što su dobri u „svojoj struci“? Aristotelu je ovdje stalo do toga da pokaže kako i čovjek kao takav ima i treba da ima „svoj cilj“, to jest da bude dobar čovjek, pored svih onih navedenih i drugih posebnih dobrih atributa, koji ga ipak još ne moraju kvalificirati kao dobrog čovjeka, a dovoljno bi bilo reći: čovjeka!

Ako sada ovu „dobru stručnost“ kao posebnu određenost u smislu određenja differentia specifica prenesemo na ono određenje koje se danas (ah, ne samo danas, nažalost!) svakodnevno izvikuje kao najviša kvaliteta u pojmu „dobar Hrvat“, a da time još nikako nismo dospjeli do onog genus proximum u liku čovjeka, onda se već s Aristotelovim zahtjevom moralo upitati, da li je dovoljno biti samo „dobar Hrvat“ da bi netko samim time bio i „dobar čovjek“ (ili čovjek)? Raspon i moguća nepodudarnost, pa čak i suprotnost ili protivurječnost između ovako jasno aristotelovski iskazane razlike između vrste i roda (Hrvat i čovjek) postaje odmah isuviše – očita!

Što bi onda u tom kontekstu značilo biti „dobar Hrvat“? U svakom slučaju isto kao i „dobar postolar“! Međutim, ipak tu postoje dvije razlike: 1. pojam „dobrog postolara“ može se točno odrediti, jer je njime već točno određen sadržaj i smisalo: pravljenje dobrih cipela, i 2. pojam „dobrog postolara“ nipošto ne potire „dobrog lječnika“, „dobrog graditelja“, „dobrog gitaraša“ itd. Naprotiv, ako postolar pravi lječniku, graditelju, gitarašu dobre cipele, oni će njega dobro lječiti, graditi mu dobru kuću i lijepo mu svirati, pa će svi zajedno biti u potpunom i najboljem suglasju međusobno.

Pojam „dobroga Hrvata“, međutim, za razliku od „dobroga postolara“ posve je neodređen, jer se ne zna što bi to zapravo trebalo značiti. Može se samo naslućivati njegov sadržaj i smisao, na primjer, jedna mogućnost određenja: „dobar Hrvat“ činit će dobro najpre sebi, zatim drugim Hrvatima, a onda Hrvatskoj u cjelini. Ništa drugo ne leži u tom pojmu „dobroga Hrvata“! Drugo pak, taj pojam svojim pravim smislom upravo potire svakog drugoga, na primjer „dobroga Srbina“, „dobroga Mađara“, „dobroga Slovenca“, „dobroga Talijana“ itd. Čak u svom posvemašnje neutralnom određenju, taj „dobri Hrvat“ po svom pojmu ne treba i ne mora činiti dobro bilo kome od navedenih, pa u tom pojmu „dobrog Hrvata“ može biti implicirano čak i to da on čini zlo svima drugima, a da ipak ostane – „dobar Hrvat“ (štoviše tek ona baš najbolji?). Tako bismo mogli doći do logičkog zaključka kako je bolje biti „dobar postolar, lječnik, graditelj…“, nego „dobar Hrvat“! A to je porazno! Porazno po Hrvata! Zato se po svemu sudeći ne bismo trebali baš puno hvaliti svojim „dobrim hrvatstvom“, nego bismo se morali dobrano i svojski potruditi da što prije postanemo – dobri ljudi, ako nam to ikako uspije!

Nacionalisti i populisti, međutim, tu toliko očitu razliku jednostavno ne žele priznati, jer ne mogu, budući da su još uvijek – rodovsko-plemenski mentalno konstituirani! I tu leži izvor, upravo historijski (ili prehistorijski?) izvor svih naših nedaća i nesreća!

Nacionalizam je naime po svojoj bitnoj intenciji i po samoj svojoj srži (a to je suvremeni naci-fašizam XX stoljeća doveo do poslednjih konsekvencija!) pokret, kojemu je najviša vrijednost i vrhovni cilj – ne čovjek pojedinac, nego upravo suprotno tome (nacionalni) kolektivitet.

Kada bi nacionalisti rezonovali racionalno (što oni ne mogu baš kao takvi!), onda bi morali uvidjeti tu bitnu razliku, ali kada bi bili racionalni, prestali bi biti – nacionalisti (a to je tzv. circulus vitiosus), pa se tu krug nužno zatvara. Nacionalizam, naime, počiva, i to isključivo počiva na – sentimentu, blago rečeno, pa taj sentiment vjerojtno proizilazi iz genetski naslijeđene i naknadno u obitelji ili okolini odnjegovane, i tako duboko u podsvijesti sačuvane jezgre tog atavističkog sindroma.

Grubo, ali pogođeno rečeno, takav se tip pojedinca bori u samome sebi protiv samog jezgra ljudskosti, pa krećući se linijom manjeg otpora istraje na svojoj pukoj prirodnosti. Linija manjeg otpora u ovome se slučaju sastoji upravo u tome, što biti čovjek nije nešto naprosto dano ili na-rođeno (nitko se nije naprosto rodio čovjekom, jer to je bitna karakteristika životinje, kojoj je dostatno da se izlegne i da od mladunčeta izraste u svoju punu zrelost, i to u skladu sa svojom unaprijed danom i zadanom vrstom kao vlastitom prirodom, ona jeste ta priroda, i bitno ostaje njoj primjerena). Čovjeku to jednostavno – nije dano. Ali je, naravno, vrlo komotno i ne zahtijeva mnogo truda da se bude i ostane to što bez napora – naprosto jesi! Čista priroda.

Kada iz sebe ne možeš – doslovno rečeno – napraviti čovjeka (to se naziva i: raditi na samome sebi da bi postao to i to, kako bi svojim vlastitim djelom, trudom, mukom, „u znoju lica svoga“, kao što kaže već Biblija, stvaralaštvom – da bi dakle postao konkterno društveno i prije svega posebno ljudsko biće, sa svim svojim, tek tom djelatnošću razigranim i manifestiranim sposobnostima i talentima, koji te tako čine individualnošću i osobenošću), onda ti još preostaje samo da se pozoveš na jedinu moguću općost u smislu generalnosti, za razliku od univerzalnosti (za koju bi Hegel rekao da si čovjek po sebi, tj. po svom pojmu, jer nisi više životinja, ali još nisi čovjek za sebe, jer to nisi još postao svojom specifičnom ljudskom djelatnošću), to jest na – hrvatstvo. Kako ne bi „svisnuo od muke u svojoj neoblikovanoj usamljenosti“, ti se prikloniš, baš tako: prikloniš se ili prisloniš ( da ne padneš u ništavilo) drugima sličnim sebi, koji su takođe ostali to ljudski prazno ništa ili čista (rodovsko-plemenska) – prirodnost. Pa si onda „bar nešto“ – Hrvat!, pa se time onda možeš čak i „ponositi“, jer ti ništa drugo ne preostaje. Dakle, kada nisi u sebi imao dostatne snage da postaješ čovjekom (jer to je mukotrpan proces koji traje čitava života!), pa je dospijeti k sebi kao čovjeku jedini istinski zadatak, onda si i ostao puko ništa. Taj se zadatak naime uvijek iznova postavlja pred tebe na putu k sebi kao oblikovanoj i oplemenjenoj ljudskoj jedinki, te upravo to sačinjava jedinu istinsku radost čovjekovu, koji se onda slobodno može pogledati u zrcalo, a da se ne stidi pred samim sobom.

Mogli bismo dakle kazati: Nacionalist je nezreli čovjek (a Kant je to nazvao s pravom, iako nije mislio samo na ovakav tip čovjeka, „samoskrivljenom nezrelošću“).

A taj nacionalistički, ustaški nihilizam, obnovljen nakon pola stoljeća, svojom je ideologijskom indoktrinacijom u hrvatskom narodu pomutio i ono malo sabranosti i jedva probuđene građanske svijesti, tako da su Hrvati najvećim dijelom ostali posve ošamućeni od jedne politike, koja to nije ni bila, iz jednostavnog razloga što nacionalnost ili nacionalna pripadnost ne može biti politički program ili politička osnova društvena života, osim u nacizmu i fašizmu, gdje je na djelu zvjerinjak, a ne politika!

                                                                                     ,,Nacionalizam ili demokracija”, Razlog, Zagreb, 2006.

Advertisements
komentari
  1. Anonimni kaže:

    Nažalost malo je onih koji ovo čitaju, a trebali bi sebe radi, a nažalost još će manje njih da se potrude da to razumeju. Svest ljudi još uvek nije daleko odmakla od vremena kada smo skakutali sa grane na granu.

    Liked by 1 person

  2. James kaže:

    U nekom lepom svetu buducnosti nacionalizmu i granicama apsolutno nece i ne sme biti mesta .

    Liked by 1 person

    • Slobodan kaže:

      Da, u nekoj daljoj budućnosti. Ali,realnost nas upozorava da živimo u svetu u kome nisu svi ljudi, svi narodi i nacije dobronamerni. Mi Srbi smo u svojoj dobroti i naivnosti verovali svakom, svakog smo prihvatali kao brata, i kako smo prošli? Te koje smo negovali kao braću zabili su nam nož u leđa.Realnost nas uču da trebamo, pre svega voleti svoj rod, braniti svoju zemlju, čuvati sopstvene interese pa tek onda, po meri zasluge, i gruge prihvatiti i voleti kao svoje.

      Sviđa mi se

  3. S velikim interesom sam pročitala članak. Spoznala sam da mi je ovo filozofsko tumačenje značenja pojma „čovjek“ nedostajalo. Na tragu sam lijepom objašnjenju pojma Čovjek, kojeg sam negdje duboko osjećala u sebi, ali su mi nedostajale riječi da se na ovakav način izrazim. Apsolutno prihvaćam objašnjenje da me čovjekom čine moja djela, a ne pripadnost hrvatskom narodu. Nacionalizam mi nikada nije bio drag, jer od mene traži neke manifestacije koje mi ne leže, ili ne odgovaraju mojoj prirodi. Iznad svega volim osjećaj slobode. To je, zapravo, jedina ideja za koju sam spremna na žrtvu. Hrvatstvo i nacionalizam guše moju slobodu, potiču osjećaj straha od ljudi koji svoj životni stav pozicioniraju na tim idejama.

    Liked by 1 person

    • josip pogorilic kaže:

      Ove filozofske ,ljudske riječi ne dopiru u široke mase ,jer ljudi ne čitaju i ovo ne razumiju,a škole filozofiju na jednostavan i svima razumljiv način nemaju u programu. Pa tu smo gdje jesmo.Crkva je zatvorena u svojoj čahuri. Narod se ne trudi da to razumije. Glad je na prvom mjestu. Nacionalizam se krvlju plača,a tada je sve kasno.

      Sviđa mi se

  4. […] Preuzeto sa: Ključnekosti.wordpress.com […]

    Sviđa mi se

  5. […] ljudi! Naravno, ne u biološkom već u onom najdubljem etičkom, humanističkom smislu, kako to iznosi etičar Milan Kangrga, čemu se dotični nisu ni približili. Vratimo se malo realnim ljudima koji […]

    Sviđa mi se

  6. Nikola Ivanic kaže:

    Patriotizam je ljubav prema bliznjima, sugradjanima, ljudima sa kojima delimo sudbinu zajednickog zivota i rada, privredjivanja, kulturu, zajednicke interese koji u sadasnjim pa i buducim geopolitickim okolnostima zasigurno postoje. Tvrditi da je ovakvo opredeljenje stetno, anahrono ili u bilo kom obliku antihumano je potpuni promasaj u smislu uvida u epohu, stanje humanizma, psihologiju i sociologiju realnog. Patriotizam nicime ne ugrozava druge narode i grupe, on je okrenut razvijanju prakticne solidarnosti koja sada jeste i jos dugo bice okernuta , pre svega, ka bliznjima, ka sugradjanima. Postignuti nivo humanosti i solidarnosti se, radi kvaliteta tih emocija i etickih stavova, na dalje siri i na celokupno covecanstvo.
    Ljubav prema covecanstvu u kosmopolitskom obliku, nemoguca je sustinski bez ljubavi prema najblizima koje srecemo u svakodnevnom zivotu i radu.

    Praksa pokazuje da su global mondijalisti, oni koji insistiraju na peglanju granica i koji su protiv patriotizma pa i nacionalizma, u sustini agenti neoliberalnog kapitalizma i psihopatske mondijalisticke pljackasko-fashisticke bulumente.

    Sviđa mi se

  7. […] U glavnim crtama opisana je povijest samo ustaškog dijela učešća u NOB. Raspadom Jugoslavije, uz glavnu asistenciju Miloševića, te svesrdnu pomoć Tuđmana i Kučana, moralnim je ljudima od prve bilo jasno da je Tuđmanova vizija o „pomirenju djece partizana i ustaša“ pusta tlapnja. Poraženi u drugom svjetskm ratu i njihovi potomci, to su većinom shvatili kao pomirenje nepomirljivih ideologija – ljudske i neljudske. Tome je svjedočilo niz nemoralnih poteza Tuđmana još i prije izbijanja rata, posebno kontakti i vrbovanje ekstremne ustaške emigracije u cilju razbijanja Jugoslavije. Prijedlozi o „miješanju kostiju“ žrtava i zločinaca, po ugledu na španjolskog fašiste, generala Francka, zabezeknuo je slobodoljubivu javnost. Tuđman povijesno jeste prvi predsjednik samostalne Hrvatske, to je činjenica, ali je još jača činjenica da je bio nemoralan tip. Naime: […]

    Sviđa mi se

  8. […] (koji središnje mjesto daje imaginarnom jedinstvu narodu) ostvarivanju interesa svih ljudi, ali: “…nacionalnost ili nacionalna pripadnost ne može biti politički program ili […]

    Sviđa mi se

  9. Danko kaže:

    Crkva dobro radi svoj posao. Drži ljudi u neznanju i primitivizmu da bi mogli njima lakše manipulirati, a i političarima to odgovara, tako dobivaju ovce za šišanje.

    Sviđa mi se

  10. […] текст е превод и ставовите изразени во него не нужно се совпаѓаат со […]

    Sviđa mi se

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s