Marijan Krivak: NOĆNE ŽIVOTINJE (NOCTURNAL ANIMALS)

Posted: 30. januara 2017. in MARIJAN KRIVAK, OSSA IRREGULARIA

nocturnal-animals-cover-600x400

Što nam donosi… noć? Noć očekivanja, čarolije, snova, uvijek se su-postavlja i uz noć strahova, jeze, tjeskobe. Osim što se dan dijeli na svijetli i tamni dio, takav je i život. Nakon mračnih i beznadnih trenutaka u životu, obično se negdje iza horizonta ipak p(r)omoli sunce, odnosno svjetlo neke nove nade na kraju mračnog tunela. Osim, ako to nije svjetlo vlaka koji će nas zgaziti i konačno satrti!

Drugi igrani film uspješnog modnog dizajnera Toma Forda, bavi se odnosom svjetla i tame upravo na ovaj način iz prethodne rečenice. Iako se za trenutak čini da će susret s Noćnim životinjama završiti unekoliko zadovoljavajućim osjećajem »pravedničke osvete«, sjetni će nas, otvoreni kraj natjerati da se zamislimo nad time tko smo, što tražimo od života i… ima li sveto smisla?

Dakle, Noćne životinje (Nocturnal Animals, 2016) narečenog autora pokazuje da se radi o slikopiscu od velikog talenta, a ne tek o dizajneru modnih artikala.

Nakon što je u Samcu (A Single Man, 2009.) pokazao kako se znade nositi s magijom i intrigom, te nadasve krhkošću ljudske osjećajnosti, ovoga je puta Ford do kraja razokrio onaj ID, mračno podsvjesno, a koje povezuje s animalnim. Animalnim? Da, da… prečesto zaboravljamo kako okrutne mogu biti zvijeri. A tek čovjek koji se noću pretvara u predatora sa životinjskim porivima?

Susan Morow (AmyAdams), prestižna losangeleska galeristica – nakon trijumfalnog otvoranja izložbe – dobiva paket od svog bivšeg muža. U njemu joj on šalje, ni više ni manje, nego – roman. Ne, ne radi se o prigodnom poklonu. Stvar je u tomu da joj Edward Sheffield nudi putovanje u »mračnu podsvijest«. Ovaj itinerar u predjele na granici jave i noćne mòre, u njoj će probuditi – film u filmu. Na taj način, slojevitim fabuliranjem na dvije razine filmske naracije (a što i nije neki posebično rijedak slučaj u domeni kino-filma), Ford će posložiti izuzetno sugestivnu dijegetsku strukturu. Ista će, pak, biti filmski uobličena na razmeđi film-noirea i thrillera. Poznato? Da, da… ali način na koji autor to čini u svojoj adaptaciji romana Austina Wrighta, pisca ovih redaka provocira na stava kako je za dobar film ponajprije važna »dobra priča«. Ali, i dobar pripovjedač… Tom Ford to doista jest, jer pokazuje da Samac ne ostaje usamljenim.

Sjajan uvod u film, svojom grotesknošću i predimenzioniranošću prikaza tijela, naslućuje ono što će biti raspadom ljepote, ljubavi, emocije. Blazirani jet-set, u kulturnome spektaklu galerije divit će se ovom performansu estetike ružnoće. No osamljena i potištena Susan svjedočit će nečemu drugom. Ona će biti sjetna i tužna. Jer… postati umjetnikom nije tek postavljanjem u pogon kulture kao znanstveno-tehnologijske tvorbe. Najviša je umjetnost, ipak, ona riječi. Spisateljstvo će biti nužna nadopuna slici u ozbiljenju onog umjetničkog sàmog.   Roman će biti katarktičkim otponcem ulaska i cameraobscuru ovoga filma.

Dakle… nakon što Susan otprati u hladnome ozračju otuđenosti svoga supruga Huttona (ArmieHammer) u New York, ona krene čitati roman. Noćne životinje iz sumraka protežu se u noć – kino-dvorane. Susan sebi imaginira retke iz rukopisa u niz filmskih slika, čije već prve sekvence p(r)obuđuju nelagodu. TonyHastings (Jake Gyllenhall) namah postaje alter-egom njezina bivšeg muža. Počinje jeziva noćna vožnja. (BTW, Gyllenhall kao da postaje lice najprimjerenije za tjeskobne noćne storije, jer je on bio protagonist i u vrlo sugestivnom filmu Dana Gilroya, Noćne kronike /Nightcrawler, 2014./). Na putu za Marfu, Tony se sa suprugom i kćeri sukobi s trojicom nasilnika. Ford majstorski izvodi gradaciju tjeskobe i neumitnog, ultimativnog fatuma. Automobilska potjera obitelji s delinkventima noćnom teksaškom provincijom pretvara se u igru mačke i miša. Trojica nasilnika postupno slmaju otpor Tonija i njegovih suputnica. Nakon ove gotovo polsatne sekvence – tek rijetko raskadrirane kratkim vraćanjem na Susan koja prekida čitanje u najstrašnijim trenucima – slijedi narativno još razuđeniji dio filma. Dvije se dijegetske linije priče isprepliču na taj način da možemo govoriti i o trećoj, nadsvođujućoj. Ova linija priče izravno govori o zajedničkoj prošlosti Susan i Edwarda. Onirično ozračje priče ovdje prelazi u melankolično. San o ljubavi pokazuje se iluzijom. Iskrena mladost nemoćnom naspram ciničnog realiteta. Susaniznevjeruje Eda.

Ali.. ponajviše iznevjeruje samu sebe.

Ford savršeno barata nitima svih razina svoje filmske priče. Iako možemo reći da smo motive iz njegova filma mogli vidjeti u mnoštvu žanrovskih noire-filmova kroz kino-povijest, on ih osvježava preciznom detaljistikom i nenametljivim slijeđenjem facijalnih ekspresija svojih protagonista. Primjerice, lik policijskog istražitelja BobbyjaAndesa (Michael Shannon) savršen je primjer ciničkog pravednika koji kao policajac izbjegava proceduru, eda bi se suočio s okrutnim ubojicama i silovateljima. Njegovo se lice preobražava u smrtnog bolesnika, a što izuzetno sugestivno određuje motiviku njegovih postupaka u završnome dijelu filma.  Jer, »pravo« – usuđujem se ovdje biti izrazito i preuzetno subjektivan!– najčešće nema nikakve veze s pravednošću.

Gotovo da bih se ovdje mogao odvažiti, pa prispodobiti priču filma sa znamenutimesejem Waltera Benjamina, čija se aktualnost nije do danas iscrpla.

Naime, u svojoj Kritici nasilja (1921.) njemački filozof priziva tzv. »božansko nasilje« kao signum pravde koja nema mitski karakter formalnog prava. Ona se, podsjetimo, sručuje na počinitelja poput »božjeg gnjeva« koja ne kažnjava krvlju, već »briše s lica zemlje« i ponovno uspostavlja božansko-ljudski poredak. Radi se, zapravo, o utopiji moguće pravednosti u nepravednom svijetu.

Učitelj Tony i policajac Bobby uzet će u svoje ruke sve prerogative ove pravde.

A koje su posljedice? U slučaju eseja politička utopija, a u slučaju filma – smrt.

Fordove Noćne životinje odišu erosom i thanatosom. Kroz blizinu seksa i smrti gotovo kao da možemo »nožem rezati« u spomenutoj polsatnoj sekvenci jeze. Nakon toga se tjelesna smrt pokazuje jedinim konstantom ovoga filma. Ipak… a Ford to uspješno radi… smrt će se pokazati uzrokom morbidnog osvetničkog zadovoljstva zbog pravde koje će gledatelju biti podareno negdje pred sam kraj. Krah, pak, Susanine iluzije biti će melankolično podcrtan samim završetkom filma, kojeg, naravno, ovdje neću otkrivati. No, smrt može biti i odumiranje emocije…

Noć, životinje, smrt, ali i strast vidljiva kroz hommage samome mediju filma, sve su ovo prepoznatljivi signumi iščitljivi iz Noćnih životinja. Autor je vrlo vješto uobličio literarnu podatnost sama predloška i sročio vrlo sugestivan film. Doista, ostvarenje Toma Forda jedan je od najboljih kino-doživljaja ove sezone.

(Autor je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku)

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s