Marijan Krivak: Stigla nam je Srbenka

Posted: 29. oktobra 2018. in OSSA IRREGULARIA

srbenka

Stigla nam je Srbenka. Uokolo, pa na mala vrata… Nakon nekoliko međunarodnih festivalskih nagrada i uzleta, »aterirala« je i u drago nam kino Europa. (Vrata mu jesu, možda, mala, ali je, bogme, dvorana poprilično velika.) Drugi dugometražni dokumentarac jednog od najuglednijih Restartovaca, Nebojše Slijepčevića, napokon se ukazao i zagrebačkoj publici, po prvi puta u spomenutom prostoru. Je li bilo svečano, glamurozno, s uključivanjem u Dnevnik HRT-a prije filma? Ništa od toga… redatelj i ekipa tog su dana (20. rujna) bili na riječkoj premijeri, a Zagrepčanaca se u velikoj dvorani skupilo oko 50-ak. Logično… Ipak je to film o nečemu, valjda riječkom (?), jer tako neformalno i »javno mnijenje« drži. Zbog čega? Pa u Rijeku to i spada, jer je tamo i održana predstava o kojoj  Srbenka govori. (A, uostalom, i ti Riječani nisu baš »pravi«… znate već tko!?)

Naime, što? Slijepčević je materijale za svoj film snimao tijekom proba za predstavu Aleksandra Zec, redatelja Olivera Frljića i dramaturga Marina Blaževića, u produkciji HKD-a Teatra iz Rijeke. Svojedobno, puno se pričalo o toj predstavi. Doduše, ne o samom umjetničkom postavu, već o »predstavi« koja je odigravala ispred same zgrade u kojoj su glumci igrali. Sjećate li se? Ispred samoga kazališta skupili su se nositelji poruka o potrebi da se igra nešto drugo. Drugo? Da… da, pitanje o onom Drugom od temeljne je važnosti i za ovaj film. Oliver Frljić je u svom dosljednom autorskom habitusu pokušao i – uspio u tomu! – isprovocirati tzv. »hrvatsku javnost«. Pred istu je kazališno iznio slučaj ubojstva 12-godišnje djevojčice i njezine majke kod Adolfovca na Sljemenu. Aleksandra je bila zagrebačka osmoškolka, ali je imala jednu bitnu »manu«. Bila je… hmmm, Srbenka, pardonsrpkinja (apagesatanas). Počinitelji ovog zločina, nakon mučnog i dugotrajnog sudskog procesa nikada nisu bili kažnjeni. Punctum. ??

I što sad? Ovakav scenarij – života, a ne filma! – poslužio je za umjetničku, ali iskoro pa psihoanalitičku seansu autora predstave i njezinih glumačkih aktera. Slijepčević bilježi trenutke njihovih proba, a u svemu tomu zbiva se i dramatski moment suočenja im s vlastitim traumama iz dalje i bliskije prošlosti. Redateljski procedé je klasičan. Uz bilježenje samog zbivanja o kojem je riječ, autor filma nam nudi poetski očuđujuće prizore kazališnog prostora. Kroz osvijetljenu tamu pozornice prolaze zrnca prašine koja u toj vizuri zadobivaju sablasno-estetsku funkciju, a koja otvara prostor-vrijeme i za ono spekulativno.

Glumci u predstavi imali su gotovo kontrapunktualno postavljena vlastita iskustva naspram onih koji igraju u komadu. Jelena Lopatić i Ivana Roščić, tako, kćeri su hrvatskih branitelja, a Igor Kovač jest prognanik iz Vukovara. Najmlađi među njima, Nikola Nedić, zagrebački je glumac, opet, »pogrešna« etniciteta.

Glavni protagonisti su filma ipak sam Frljić sa svojim životnim iskustvima izbjeglice iz Bosne i pitomca Doma u Splitu, no, ponajprije 13-godišnja naslovna junkinja Nina Batinić, riječka osnovnoškolka, koja svoje osobne – etničko sebespoznajne – traume utjelovljuje i u liku iz Frljićeve predstave. Uglavnom, onaj poetski moment kazališnog uprizorenja, ali i Slijepčevićeva filma, vezan je uz dječji doživljaj okrutnosti svijeta koje se obrušavaju na one najnedužnije u njemu.

Dramaturški, Srbenka počiva na vrlo jednostavnim postulatima. Gotovo aristotelovski precizno, kazališna predstava ali i sam film, zasnivaju se na »jedinstvu mjesta, vremena i radnje«. Linearno vođena filmska pripovijest niti jednoga trenutka ne izlazi iz okvira precizno si zadanog idejno-tematskog sklopa. Radi se, doista o katarzično postavljenom komadu i filmu. Služeći se vrlo oskudnim scenskim i filmskim instrumentarijem, Srbenkapozornost gledatelja bazira na vrlo malenim pomacima u gradiranjima pročišćavajućeg se osjećaja. Katarza se događa putem klasičnog kazališno-glumačkog postupka. Iako na samome početku imamo brechtijanski model izravnog obraćanja glumaca publici: »Što ste došli gledati?«, načelo je glumačke izvedbe u stilu čuvene metode Stanislavskog – uživljavanje u gestu i grimasu karaktera. Slijepčević, pak, redateljski sigurnim korakom vodi gledatelja prema poantiranju priče.

Međutim, može li se ovaj meta-umjetnički »projekt« gledati kao »samo to«? Kao »stvar sàma« (tó auto – grč)? Autori su kazališne predstave – i to ne samo poslovični provokator i »protu-hrvatski« zlikovac Frljić – željeli upravo postići to »da nam ne bude ugodno«. (Sviđa mi se da ti ne bude prijatno, glasi naslov albuma prvijenca Kojine Discipline Kičme!) I kao što Giorgio Agamben u svojem tekstu »Što je to suvremenost?«, propituje onu, čestu neugodnu, »istinu tame« o zbilji koja nas okružuje i u kojoj živimo, tako nas i autori Srbenke žele prodrmati iz nezainteresiranosti i tupila u koje najčešće upadamo u percepciji svakodnevlja.

NE… ne smijemo nikada pristati na normalizaciju ili »banalnost zla«. Ne smijemo dopustiti da nas se ne tiče što je nekada tamo negdje zločinački ubijena neka djevojčica srpske nacionalnosti i njezina majka. Ne smijemo se uljuljkati u lažnom prividu kako mi sami, ionako, ništa ne možemo kad već stvari tako stoje. Jer… što je SLOBODA? Koja je njezina stalna pratilja? ODGOVORNOST. DA, mi smo odgovorni za smrt nevina djeteta. DA, mi smo sudionici nelagode u vezi s time, koja pritišće savjest svakog odgovorna/solidarna pojedinca hicetnunc.

Osjećaj nakon gledanja Srbenke bio mi je donekle mučan, a ćutio sam se tužnim. Još mi se tužnijim činio komentar HR-wikipedie, pri kraju teksta o Aleksandri Zec. »Slučaj Aleksandre Zec još uvijek muči DIO hrvatske javnosti« (Ključna riječ je istaknuta VERZALOM!!!)

Dragi mi sugrađanigrada u kojem se rodih i živim, je li ovo doista samo »riječka stvar«? Ima li moj ZAGREB što zahtijevati, osim da promijeni ime kazališnog trga? (Tužan sam i nemoćno bijesan… ali tko još uopće mari za nekog filmskog kritika, koji sebi rogobori u bradu, a često se boji i vlastite sjene?)

 

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s