Slobodan Sadžakov: NARCIZAM I SELFI

Posted: 24. maja 2022. in SLOBODAN SADŽAKOV
Oznake:, , , , , , ,

Iako moderni narcis želi da se prikaže i u domenu onoga što se obično smatra vrednijim i dostojnijim ponašanjem (humanitarna delatnost, altruizam), njegovi delokruzi se, ipak, prevashodno odnose na nešto mnogo prozaičnije i banalnije. Manifestovanja narcizma podrazumevaju mnogobrojne forme ispoljavanja u okviru moderne društvenosti, a neka od najuočljivijih svakako su ona koje se odnose na oblikovanje i iskazivanje identiteta tela. Telo (njegova prikazna crta, brojne novootkrivene mogućnosti prezentacije tela, upražnjavanja proklamovanih zadovoljstava tela) postaje osnovni ,,instrument“ narcizma, topos ,,samobrendiranja“, veoma često i grotesknog pridavanja važnosti sebi. Relativizovanjem ,,velikih“ ciljeva i ideala, a primatom hedonizma i samoobuzetosti, za telo se otvara specifičan prostor ,,čistog promiskuiteta sa sobom“. Lipovecki naglašava da ,,narcizam upravo proizlazi iz ustoličenja nove imaginativnosti tela“,[1] dok Laš, opisujući ,,kulturu narcizma“, detektuje sve veću brigu oko spoljašnosti, odnosno tretiranja tela kao ,,sredstva samoekspresije“. Telo se pokazuje kao ,,besmrtna mašina beskrajno sposobna za preoblikovanje“.[2] Ono je podijum širokog raspona ispoljavanja i, zavisno od pojavnosti, ,,upotreba tela“ može uzeti oblik umetničkog izražavanja (body art, performans), ali se ospoljiti i na način banalnih izliva samodopadanja i egzibicionizma (uključujući i one koji se prezentuju na društvenim mrežama), te na način komercijalizacije tela kao sredstva za ostvarenje profita.

Kada je reč o prenosu iz sfere neposrednih odnosa u virtuelne, fenomenologija modernog narcizma zasnovana je na permanentnom prikazivanju na medijskom i digitalnom ,,sajmu taštine“. Modeli moderne komunikacije, u okviru kojih buja i neonarcizam, podrazumevaju permanentnu prisutnost, kako individua ne bi sasvim potonula u ništavilo. To je upravo ono što je korespodentno strukturi narcizma jer krhkost habitusa neonarcisa (njegova potreba ,,samoutemeljenja“) onemogućava značajniju zainteresovanost za ideju budućnosti, istinsko samoosmišljavanje (mimo kalupa, klišea) i stvaralačke projekte. Neonarcis se zadovoljava prisutnošću, ovde i sada, prikazivanjem i vapajem da bude primećen, trenutnim prividom zadovoljenja, permanentnim egzibicionizmom i traženjem modusa opstajanja na novouspostavljenim pozornicama, posebno onim virtuelnim. Sa novom pomamom evidentno je da je sve više ljudi spremno na gotovo sve samo da bi privukli pažnju i dobili virtuelni aplauz koji hrani ego, barem i kratkotrajno. Površnost narcizma, iskazana u nepreglednom obilju manifestacija, zasnovana je na obilju slika, na onom puko prikaznom, čemu su posebno poslužile mogućnosti društvenih mreža. To je ono što ,,trijumfuje“ nad svim onim manje transparentnim, duhovnijim, teže dokučivim i posredovanijim.

U isto vreme, uz pomoć digitalno-medijskog posredovanja, dolazi do ekspanzije modernog ,,sajma taštine“ u čijem je središtu narcizam. Na tom ,,sajmu“ odvija se proces prodora bizarnosti, egzibicionizma i pseudo-autentičnosti. Kao crescendo tog procesa može se navesti aktuelna selfi-pomama, kojoj je u središtu upravo razobručeni neonarcis u svojoj fokusiranosti na vlastito telo, u čijem postojanju i prikazivanju neskriveno i ponosno ,,uživa“. Smatramo da selfi ne predstavlja ,,vrstu samoistraživanja“ (kako se često sugeriše), već pre otužni znak devijantnosti koju donosi narcistička opsednutost. Ta vrsta opsesije već ima svoju ,,šifru“, kao i obrise manije zbog koje ljudi čak i ginu nastojeći napraviti što ,,spektakularnije“ slike. Pored ostalog, reč je i o ,,upornom traganju za svojom idealizovanom slikom, za svojim ja pa ja, niko kao ja“ (R. Božović). Pozadinu svega predstavlja, dakle, besmisleno nastojanje da se dosegne ,,idealna slika“ i ta težnja predstavlja, zapravo, ogledalo karakteristika koje obično sačinjavaju narcizam, a reč je o samoljublju, taštini, frivolnosti, itd. O patološkom aspektu ove pojave, govori i informacija da je Britanac Danny Bowman pokušao izvršiti samobistvo jer mu nije pošlo za rukom da stvori ,,savršen“ selfi, nakon što je deset sati to pokušavao.

Pomenuti, narcizmu pripadni, fenomeni samodopadanja i želje za egzibicionističkom promocijom potpuno su integrisani  u društvo spektakla. Selfi kao pojava ujedinjuje narcističke impulse oličene u insistiranju na sopstvenoj važnosti i važnosti vlastitih iskustava i događaja, te želju za njihovim prikazivanjem drugima. Prikazni deo podrazumeva uverenje da je gotovo svaki trenutak neonarcisa važan, da ga treba obnarodovati, podeliti sa drugima, te da je doživljeno samo ono što je prikazano: ,,Ono što se vidi dobro je, ono što je dobro vidi se“ (Gi Debor). Na delu je, dakle, imperativ stalne prisutnosti, odnosno prezentacije: ,,Sve što se zbiva danas završava u fotografiji. Događaj koji se nije našao na njoj kao da se nije ni dogodio. Ona je paradigma dominantne vizuelne kulture. Nezamenljiva je u nastojanju da savremenika pretvori u voajera, a dramu svakodnevlja u spektakl“.[3]

Strukturna krhkost i nestalnost narcizma neprestano, dakle, stvara potrebu pojavljivanja i potvrđivanja, ona ,,tera“ u stalno privlačenje pažnje u novostvorenim prostorima onoga što se smatra važnim i stvarnim. Nestalnost sfere u kojoj se moderni narcis želi iskazati kompatibilna je mehanizmima spektakularnog: ,,Nepostojanost je prirodno stanje spektakla, a opet potpuno suprotno njegovim pravim težnjama“ (Gi Debor). Pri tom, sve bizarnija postaju nastojanja da se ,,pomere granice“, da se bude što aktuelniji, zanimljiviji, teatralniji, spektakularniji. ,,Loša beskonačnost“ svega toga je koliko besmislena i isprazna, toliko i otužna. Pomenuta manija narasla je do takvih razmera da ljudi sve češće ginu zbog što ,,efektnijeg“ selfija, te raznih stupidnih ,,izazova“ na društvenim mrežama. Ništa od toga ne nosi dubinu, zato se i nadomešta ludošću i bizarnošću.

No, određeni broj autora ima sasvim drugačiju perspektivu sagledavanja ovog fenomena. Razmotrimo jedno od takvih stanovišta. Reč je, naime, o stavovima Meri Čejko iznetim u knjizi ,,Superpovezani“. Ona zastupa stav da ,,selfiji nisu znak narcizma“ i da ,,omogućavaju ljudima da ispune osnovne potrebe samopredstavljanja“. Čejko navodi i sledeće mišljenje: ,,Selfi je fotografski autoportret koji, kao poruka, prenosi osećanja i privlači pažnju i komentare, obično u formi lajkova. Selfiji imaju veliki kulturološki i lični značaj. Između ostalog, mogu potvrditi da je osoba prisustvovala nekom događaju, da je živa i zdrava, da želi da nekako dokumentuje život,da se zauzela za neki važan cilj ili ima određeni stav. Suprotno raširenom mišljenju, selfiji nisu znak narcizma. Omogućavaju ljudima da ispune osnovne potrebe samopredstavljanja često duhovito i poluironično, po čemu se razlikuju od samoljubivih i otvoreno samopromotivnih aktivnosti“.[4] Ona dodaje: ,,Selfiji takođe potvrđuju autentičnost. Svedoče o učešću na nekom događaju ili prisustvu na nekom mestu. Predstavljaju dokaz da je osoba zaista bila ,,tamo“. Kao i drugi simboli, fotografije i video-snimci koji se mogu digitalno deliti i širiti, i selfiji mogu da kažu nešto važno o pojedincu ili grupi i samim tim da spoje ljude, da učvrste odnos ili zajednicu“.[5] Teško je opredeliti se koji je od navedenih stavova banalniji i porazniji, u očiglednoj nameri da se pozitivira fenomen selfija. Beskrajna produkcija selfija, kojoj prethodi ritualno poziranje, sa uglavnom ,,tipski“ poluiskrivljenim glavama, napućenim usnama, isplaženim jezicima, itd. tumači se na taj način da je osoba koja je napravila selfi time ,,zauzela za neki važan cilj ili ima određeni stav“. Pomenuti ,,važan cilj“ i ,,određeni stav“ posebno je uočljiv na fotografijama koje se stvaraju u toaletima, jednom od omiljenih mesta onih koji su podlegli selfimaniji. Ili se taj ,,važan cilj“ i ,,određeni stav“ ogleda u neprestanom izlaganju fotografija stopala, grudi i zadnjica? Nije jasno ni šta je to ,,duhovito“ u selfijima na kojima caruju izveštačeni osmesi i pozerski namešteno telo (a takvi su najčešći), niti šta je ,,poluironično“ u očigledno konformističkoj nameri što boljeg predstavljanja po trendovskim merilima, često i uz obilnu pomoć fotošopa. Jedna od funkcija selfija je, prema mišljenju autorke, ,,potvrda da je osoba živa i zdrava“. Slikom na društvenim mrežama, dakle, potvrđuje se da je neko živ i zdrav, i to se, uglavnom, potvrđuje onima koje u suštini nije ni briga za to. Smatramo ovo novom banalnošću u tumačenju i očiglednom kapitulacijom pred imperativom da se životnost mora potvrđivati preko društvenih mreža (jer su neposredni kontakti, ionako, skoro iščezli pa ljude viđamo uglavnom samo preko ekrana). Osoba potvrđuje da je živa, a da li je zdrava to ostaje veliko pitanje ako se u vidu ima postojanje ,,šifri“ dodeljenih selfomanima, koje su karakteristične i za tipičan dijagnostički narcistički poremećaj. O kakvoj se ,,autentičnosti“, koju Čejko potencira, radi dok besomučno probija neonarcistički vapaj da se bude primećen i glamurozan (po uzoru na ,,glamurozne zvezde“), da se privuče pažnja dok se po hiljaditi put izlaže vlastito lice i telo, u moru milijardi drugih selfija, sličnih jedni drugima? Smatramo da namera onih koji su podlegli tom trendu i nije vezana za potrebu ostvarenja autentičnosti već je, uglavnom, reč o davanju ,,oduška“ narcističkim impulsima i to kroz ponuđene (i prihvaćene) klišeizirane i banalne vidove komunikacije, po mustrama imitacije i borbe za neki isprazni ,,smisao“ i promociju. O kakvom se ,,učvršćenju odnosa ili zajednice“ radi, sem ako se pozitivno ne vrednuje povezivanje hipnotisanih pojedinaca koji vape za malo pažnje i lajkovima, potpuno besmisleno i isprazno zureći u ekrane svojih telefona i kompjutera? Takođe, o kakvom se ,,učvršćenju odnosa ili zajednice“ radi tamo gde se sve odvija meteorskom brzinom i na isti način iščezava, gde, suštinski, niko nikom nije ni bitan? Čejko navodi da selfi  ,,prenosi osećanja i privlači pažnju i komentare“. O kakvim se osećanjima radi u prostoru komunikacije čiji ogroman deo vrvi od prenaglašenosti i agresivnosti, uglavnom prožet taštinom i samoreklamerstvom, sa namerom da se izazove pažnja ili zavist? Tu je i brižljivo građenje imidža kroz ustaljene obrasce društvenih mreža i favorizovanje uspeha, lepote, hedonizma, „erotskog kapitala“… Sve to prati i evidentna izveštačenost oličena u poziranju i lažnim osmesima, uz temeljnu eliminaciju spontanosti. Sudeći po dominantnim trendovima instant-civilizacije čini se da je ,,svetla budućnost“ selfija, očigledno, osigurana zbog ,,egocentričnog individualizma savremenika, koji se silno dosađuje i evo mu igračke, koja će mu prekratiti svakodnevnu monotoniju i rutinsko ponavljanje istih sekvenci stvarnosti“.[6] Na delu je pomamno produkovanje selfija kao ,,digitalne valute“ koju treba razmeniti za bar malo pažnje, kako se ne bi propalo u ponor ništavila već stvorio privid o vlastitoj važnosti, o kojoj dovoljno govori i to da zavisi od lajkova i šerova.  

Narcizam se u puno aspekata, a u okviru toga sagledavamo i fenomen selfija, pokazuje kao vrsta eskapizma, čija je svrha u tome da ublaži i prikrije poslovični jad egzistencije i njene brojne nemogućnosti u pogledu toga da se čovek realizuje kao svestrano i slobodarsko biće, te da ostvari sadržajne i produktivne odnose sa drugim ljudima. Ali, uprkos ovom privremenom ,,begu“, na delu ostaje i ,,staromodna“ realnost i potreba funkcionisanja u njoj. Silazak sa novouspostavljenih pozornica, povratak iz virtuelnog (digitalnog, medijskog) ,,carstva“ narcizma (u kom se naizgled sve može!) u klasičnu ,,staromodnu“ realnost (koja podrazumeva mnoštvo životnih osujećenosti od kojih se eskapistički beži), ređe se prihvata traumatično, a češće na ,,fatalistički“ ravnodušan način. Svakodnevni život se sve više odvija na način davanja ,,danka“ staromodnoj realnosti (tamo gde je to neizbežno) i opsesivnog prebivanja u virtuelnoj sferi u kojoj se stvara utisak da se, zapravo, zanimljivije i uzbudljivije živi. Virtuelna sfera, naime, nudi ,,okrepu duše“ i ,,ventile“ koji, na specifičan način, pomažu da se nastavi funkcionisanje u sve bezumnijoj stvarnosti. Drugim rečima, ona je ,,životna štaka“ koja treba da pomogne u koračanju kroz ,,staromodnu“ stvarnost, puna sivila, sputanosti, nepravde, frustriranosti i prosečnosti. U tu svrhu, neprestano se stvaraju prividi glamura, spektakla i važnosti, iako je moderni čovek, u mnogo čemu, suštinski ponižen u značajnom delu svog života. Otuda postojanje virtuelnih (a može se reći i ideoloških) ,,lilihipa“ kako bi se, bar privremeno, pobeglo od sebe, a sve umotano u iluziju da je upravo tamo, na virtuelnim pozornicama, čovek našao sebe. Kako u pomenutoj ,,staromodnoj“ realnosti uglavnom ne postoji kao emancipovano, duhovno, dostojanstveno, kreativno i slobodarsko biće, moderni čovek nalazi utočište u virtuelnom svetu, makar i kao ,,komad mesa“ i ,,iskeženo biće“, sa ,,večno“ nameštenim osmehom pripremljenim za fotografisanje. ,,But first, let me take a selfie“.

( Odlomak iz knjige ,,Lavirint slobode – narcizam, altruizam, ljubav“)

photo: Publicity image


[1] Ž. Lipovecki, Doba praznine (ogledi o savremenom individualizmu), Iz. knjižarnica Z. Stojanovića, S.Karlovci/Novi Sad, 2011., str. 81.

[2] R. Salecl, Tiranija izbora, Arhipelag, Beograd, 2014., str.126.

[3] R. Božović, Tišina dokolice, Čigoja, Beograd, 2010., str. 35.

[4] M. Čejko, Superpovezani, Clio, 2019., str. 143.

[5] isto, str. 143.

[6]  R. Božović, Molitva osame, Čigoja, Beograd, 2016., str. 85.

Postavi komentar