Arhiva za april, 2023

Za razliku od viteza Antonijusa Bloka iz Bergmanovog „Sedmog pečata“, Talj nije igrao protiv Smrti. Igrao je protiv Života. Igrao se sa Životom. Svojim i tuđim. Bez uzmicanja. Uz neizostavne žrtve. Rizično i nepredvidljivo.

Mihail Talj

Miloš Milačić

Autor: Miloš Milačić

Kada je život izgubio partiju od Mihaila Talja, u rodnoj Rigi, pobjednik je položen u zemlju a umjesto grumenja i cvijeća na kovčeg pobacane su šahovske figure. Orkestar je svirao Rahmanjinova. Ipak, tog junskog dana 1992. jedna pjesma ostala je zaleđena na usnama Sali Landau, čuvene operske pjevačice i najveće Taljeve ljubavi. Njegove Beatriče, kako joj je tepao:

Nijesam ti rekao sve riječi/ izgubio sam ih negdje na pola puta / Nijesam ti rekao prave riječi / Njih je tako teško pronaći…

To je bila njihova loznika još od prvih dana poznanstva. Tada, kada mu je Sali otpjevala, mladi Talj je umro. Od ljubavi. Ono što se desilo 33 godine kasnije, samo je bilo pro forme za izvod iz matične knjige umrlih.

Oreol nepobjedivosti

Mihail Talj je sa nepunih 24 postao najmlađi prvak svijeta na takmičenju u Moskvi, u organizaciji Svjetske šahovske federacije. Vječno je napadao i napadao, žrtvovao topove, lovce, skakače i kraljice, kraljice, kraljice… I uprkos tome pobjeđivao, pobjeđivao, pobjeđivao. Ne uvijek. Ali uglavnom.

Između dva oktobra 1973. i 1974. odigrao je 95 partija bez poraza. I tako ispleo oreol nepobjedivosti u najdužem nizu koji profesionalni šah poznaje. Drugi na toj listi imao je 85 dobijenih ili neriješenih partija. Zvao se isto Mihail Talj. Čarobnjak iz Rige bio je, zapravo, jedina figura koja ostaje do kraja šahovske partije. Kralj.

Čarobnjak iz Rige u duelu sa Robertom Fišerom 1960. na Šahovskoj olimpijadi u Lajpcigu (FOTO: io.wp.com)

Za razliku od viteza Antonijusa Bloka iz Bergmanovog „Sedmog pečata“, Talj nije igrao protiv Smrti. Igrao je protiv Života. Igrao se sa Životom. Svojim i tuđim. Bez uzmicanja. Uz neizostavne žrtve. Žrtvovao je bubreg, noge, ruke, zdravlje (bio je jedno vrijeme nepokretan!), voljenu ženu, prijatelje… jer samo tako je umio da igra. Rizično i nepredvidljivo. Sa šarmom nepopravljivog kicoša. Kakav je bio još samo, možda, Robert Fišer.

U njihovom meču u Lajpcigu na Šahovskoj olimpijadi 1960. nastupali su za Sovjetski Savez, odnosno Sjedinjene Američke Države. Talj kao aktuelni svjetski prvak a Fišer kao neko ko će to uskoro postati. Šampion je igrao sa crnim figurama i nakon Fišerovog povlačenja pješaka e2-e4, Talj je o svom prvom potezu razmišljao punih 12 minuta.

Žrtvovana kraljica

Sačekaćemo dok konačno ne odigra pješakom e7-e6, i nakratko se prebaciti u sadašnji Beč, gdje se na glavnom gradskom trgu – Štefansplacu, često mogu vidjeti ulični šahisti. Oni rasprostru table i figure ispred katedrale i sa prolaznicima igraju partije šaha u deset ili više eura. To nije dozvoljeno ali čim osjete policiju, pokupe se za nekoliko sekundi i nestanu u rijeci ljudi, nošeni maticom do Dunavskog parka. Tamo gdje su one, svima dostupne, džinovske šahovske figure.

Šah u Dunavskom parku u Beču (FOTO: kurier.at)

Ulični šahisti su pronicljivi i veoma dobri igrači. Pomno proučavaju lica i tačno znaju koga će lako da „pospreme“ a ko može da ih namuči. Majka je držala dječaka za ruku. Strpljivo je čekala da ulični šahista, mladić od 20 i nešto, završi partiju.

„Može li moj sin da igra protiv vas?“, upitala je žena. „Suviše je mali – ne igram sa djecom“. Nije on to rekao zato što stvarno ne igra sa maloljetnicima već je, vjerovatno, nanjušio opasnost u vazduhu. „Samo jednu partiju“, insistirala je žena. „Dobro. Može jednu“, pristade šahista.

Ljudi su se okupili i napravili krug, a njih dvojica su sjeli na pločnik ispred Štefansdoma i započeli igru. Kad je dječak u trinaestom potezu žrtvovao kraljicu čuli su se komentari: „Mali pojma nema“ i neki su razočarano napustili borilište. Ali, poslije samo nekoliko poteza uspio je da primora uličnog šahistu da izgubi svoju kraljicu, pa pješaka, pa još jednu figuru.

Mladić je ubrzo morao da mu pruži ruku i prizna poraz. Majka je sa zemlje pokupila svojih i onih preostalih deset eura koje su sada pripadale njenom sinu. „Ta luda kombinacija sa žrtvovanjem kraljice, to je „skinuo“ od Talja, zar ne?“, upitao je mladić. „Da“, rekla je žena ponosno. „Zna napamet sve njegove mečeve koji su na internetu“. Dječak nije izustio ni riječ.

Stara tabla

Mladog Fišera, Talj je dobio u prva četiri duela. Nakon jedne od tih pobjeda rekao mu je: „Ku-ku Bobi“. Ne da ga ponizi, već da malo oraspoloži utučenog sedamnaestogodišnjaka. Fišer je zaplakao. Kasnije je Amerikanac pobijedio Talja dva puta u zvaničnim mečevima. Ostale partije su remizirali.

Moj otac Dragutin bio je zaljubljenik u šahovsku igru. Sanjar i hodač po žici razapetoj od drugokategornika do kategorije majstorskog kandidata, koja će mu vječno izmicati. Nosio je uvijek jednu staru, drvenu tablu sa sobom. Na njoj je imao potpise skoro svih najvećih šahovskih imena tog vremena. Među njima i dva njemu omiljena. Autograme Miše Talja i Bobija Fišera. Obojica su bili česti i dragi gosti Jugoslavije, pa i Crne Gore.

Kako je preduzeće „Industrija import“, u kom je radila moja majka, uspjelo da dobije organizaciju simultanke u kojoj će ugostiti velikog Mihaila Talja, to ne znam. Ali znam da je moj otac tih dana imao pantalone poderane na koljenima. Ne iz mode, već zato što je u klečećem položaju premolio svoju ženu da ga ubaci na spisak radnika koji će odigrati meč sa čuvenim Taljem.

Pričao nam je poslije da su njih tridesetak, kojima je pripala ta čast, bili kao dvorjani koji su se poklonili pred kraljem kad je ušao u prostoriju za igru. Ispredao nam je legende o tom susretu, možda je ponešto i dodao, ali ko može da mu zamjeri. Elem, prema njegovoj priči upola partije bili su izjednačeni na tabli. I Dragutin je Mihailu predložio remi. Kakav bi to bio podvig. Ali ne, Talj je samo odmahnuo rukom i rekao: „Nastavimo…“

Drugi najbolji

Sjutrašnja Pobjeda na posljednjoj strani objavila je kratak tekst pod nazivom „Simultanka Talja“ gdje su navedena imena učesnika, zatim onih koji su uspjeli da izvuku remi i na kraju imena dvojice koji su pobijedili velikog Mihaila Talja. Jedan od te dvojice zvao se Dragutin Milačić. Ali u tekstu nije navedeno da je bio zaposlen u Radio televiziji Titograd i da je, sakriven u Trojanskom konju, ušao među radnike preduzeća „Industrija import“ pobijedivši prvaka svijeta u šahu.

Dragutin Milačić (prvi zdesna sa crnim figurama) na jednom od šahovskih turnira u organizaciji RTCG (FOTO: Privatna arhiva)

Nije napisano ni da je te večeri kad je stigao kući pričao nepovezano. Niko od ukućana nije vjerovao u to što čuje. I mada nikad u životu nije pio, majka mu je za svaki slučaj rekla da dune. „Ma, šta vam je… Pobijedio sam ga. Pobijedio sam ga kad vam kažem. Pobijedio sam Talja“, ponavljao je kao sumanut.

Brat i ja smo ga gledali u čudu, a onda je kuća u Ulici Petra Lubarde na broju 86 eksplodirala. Na starom magnetofonu ton je pojačan do daske, a sa kasete se čula pjesma.

Platio sam svoje dugove u više navrata / Odslužio sam svoju kaznu mada nijesam počinio zločin / I grešaka sam napravio nekoliko i dobio pijesak u lice / Ali sam prošao kroz to i moram da nastavim dalje, dalje, dalje, dalje… / Mi smo šampioni, prijatelji moji / I nastavićemo da se borimo do kraja…

Sve se to odnosilo koliko na oca, toliko i na Talja koji je baš zbog tog predivnog poraza, postao nezvanični svetac i zaštitnik naše kuće. Od tada do dan-danas ostaće nam u uspomeni kao drugi najbolji šahista svih vremena. Prvi je, naravno, bio tata.

Prvobitno objavljeno u Pobjedi (Podgorica)

Dostupno na Apple prodavnici
Dostupno na usluzi Google Play

Učesnici:

prof. dr Mihael Antolović

prof. dr Željko Vučković

prof. dr Slobodan Sadžakov

ZBOGOM MIŠA

Posted: 24. aprila 2023. in OSSA IRREGULARIA

Berislav Blagojević

„Moja glava je prepuna sunčeve svjetlosti“, rekao je jednom Mihail Miša Talj dok je pokušavao da objasni fantastične kombinacije kojima je šokirao svoje protivnike i čitav šahovski svijet.
Tog proljeća moja glava je bila ispunjena crnobijelim nijansama: sivkaste maskirne uniforme, mi, oni, dim, pepeo, ugarci, krvnici, žrtve, isjenčene oaze na izgužvanim geografskim kartama, drvena šahovska tabla. Ni danas mi nije jasno kako policijski čas može da traje dvadeset dva časa. A upravo tako je bilo. Bez struje, bez vode, bez mogućnosti da se trči, viče, igra fudbal, bez vijesti o majci koja je bila tek sedamdeset kilometara daleko, a kao da nas je dijelio nepregledni antarktički brisani prostor; šta mi je u toj besputici preostajalo sem da skrenem s uma? I, dakako, skrenuo sam: zaljubio sam se, a dobro je znano da zaljubljeno biće nije odveć u dosluhu sa raciom. Ne, to nikako nije bila ljubav na prvi potez, još…

Pogledaj originalni članak 1.352 more words

GLAZIRANI PRIMITIVIZAM

Posted: 24. aprila 2023. in OSSA IRREGULARIA

Berislav Blagojević

Prilično sam siguran da se svaki čovjek na Balkanu svakodnevno susreće s primitivcima: na poslu, u saobraćaju, u prodavnici, atakuju na njega sa TV ekrana… Ova konstatacija sama po sebi nije nikakvo otkrovenje, međutim, ukoliko zagrebemo površinu onog što nazivamo primitivnim, otkrićemo nove dimenzije skrivene iza tog pojma, dimenzije, koje mogu biti od koristi kako bi se stvari (konačno!) počele nazivati pravim imenom. Za potrebe dekonstrukcije poslužiću se promišljanjima Miloša Ilića objavljenim u izuzetnom tekstu „Primitivni savremeni čovek“ sad već davne 1974. (iz knjige „Kultureme“).

Ilić u uvodnom dijelu analize kaže: „Kad se za nekoga kaže da je primitivac, onda se tom tvrdnjom najpre aludira na to da je anahroničan u smislu zaostajanja za vremenom, za epohom. U blažim oblicima, to je nastojanje primitivca ili primitivaca da po svaku cenu zadrže status quo, da vegetiraju, da prežive…“. Potrebno je tek pogledati kroz prozor, ili otvoriti dnevnu štampu (a često ni…

Pogledaj originalni članak 641 more words

Karl Uve Knausgor: U JESEN

Posted: 21. aprila 2023. in OSSA IRREGULARIA

„Kad razmišljam o svom ocu, koji je mrtav, te ga zato nikad nećeš upoznati, upečatljivo je koliko malo znam o njegovom životu pre nego što je osnovao porodicu, i koliko me je malo to zanimalo dok sam odrastao. Isto je s mojom majkom, tvojom babom, ali nju mogu da pitam sad, kakvo je bilo detinjstvo posle rata, na primer, ili šta su zapravo učili u školi. U koga se zaljubljivala pre nego što je upoznala mog oca, kakvi su to bili ljudi. Jer tako je, naše je vreme važno, makar dok smo deca i mladi, važno je šta ljudi jesu u tom vremenu, a ne šta su doneli u njega, i odakle. Ja ću imati četrdeset pet godina kad se rodiš, što znači da ne mogu računati da ću s tobom deliti više od trideset godina, na kraju možda bolestan i slab. Ako budeš imala decu, možda će se roditi kad mene više ne bude. U izvesnom smislu ima i nečeg lepog u tome, protegnućeš se daleko u budućnost, a tvoja deca još dalje, i tvoji unučići, za koje će ovo – kuća u kojoj si odrasla, porodica čiji si deo bila – biti samo mutne, nejasne predstave. Ali trava će biti zelena, nebo će biti plavo, i zraci sunca što se pomaljaju na istoku preplavljivaće krajolik koji će sijati svim svojim bojama, jer svet se ne menja, menjaju se samo naše predstave o njemu.“

Karl Uve Knausgor / U jesen

Saša Marković: PSI RATA

Posted: 20. aprila 2023. in OSSA IRREGULARIA

ne shvatam draž

uživanja

u lomljenju kostiju

i glancanju metaka

što ne znači

da ne razumem

i psa

ali on to radi iz potrebe

a vi

ratni psi

zbog čega?

(Pesma Saše Markovića nastala je 1992. godine, nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini. Deo je zbirke pesama „Ravnoteža impulsa“).

Photo: „Čovečanstvo protiv zla“, Gaetano Cellini (1873-1937)