Za razliku od viteza Antonijusa Bloka iz Bergmanovog „Sedmog pečata“, Talj nije igrao protiv Smrti. Igrao je protiv Života. Igrao se sa Životom. Svojim i tuđim. Bez uzmicanja. Uz neizostavne žrtve. Rizično i nepredvidljivo.
Mihail Talj
Autor: Miloš Milačić
Kada je život izgubio partiju od Mihaila Talja, u rodnoj Rigi, pobjednik je položen u zemlju a umjesto grumenja i cvijeća na kovčeg pobacane su šahovske figure. Orkestar je svirao Rahmanjinova. Ipak, tog junskog dana 1992. jedna pjesma ostala je zaleđena na usnama Sali Landau, čuvene operske pjevačice i najveće Taljeve ljubavi. Njegove Beatriče, kako joj je tepao:
„Nijesam ti rekao sve riječi/ izgubio sam ih negdje na pola puta / Nijesam ti rekao prave riječi / Njih je tako teško pronaći…“
To je bila njihova loznika još od prvih dana poznanstva. Tada, kada mu je Sali otpjevala, mladi Talj je umro. Od ljubavi. Ono što se desilo 33 godine kasnije, samo je bilo pro forme za izvod iz matične knjige umrlih.
Oreol nepobjedivosti
Mihail Talj je sa nepunih 24 postao najmlađi prvak svijeta na takmičenju u Moskvi, u organizaciji Svjetske šahovske federacije. Vječno je napadao i napadao, žrtvovao topove, lovce, skakače i kraljice, kraljice, kraljice… I uprkos tome pobjeđivao, pobjeđivao, pobjeđivao. Ne uvijek. Ali uglavnom.
Između dva oktobra 1973. i 1974. odigrao je 95 partija bez poraza. I tako ispleo oreol nepobjedivosti u najdužem nizu koji profesionalni šah poznaje. Drugi na toj listi imao je 85 dobijenih ili neriješenih partija. Zvao se isto Mihail Talj. Čarobnjak iz Rige bio je, zapravo, jedina figura koja ostaje do kraja šahovske partije. Kralj.
Čarobnjak iz Rige u duelu sa Robertom Fišerom 1960. na Šahovskoj olimpijadi u Lajpcigu (FOTO: io.wp.com)
Za razliku od viteza Antonijusa Bloka iz Bergmanovog „Sedmog pečata“, Talj nije igrao protiv Smrti. Igrao je protiv Života. Igrao se sa Životom. Svojim i tuđim. Bez uzmicanja. Uz neizostavne žrtve. Žrtvovao je bubreg, noge, ruke, zdravlje (bio je jedno vrijeme nepokretan!), voljenu ženu, prijatelje… jer samo tako je umio da igra. Rizično i nepredvidljivo. Sa šarmom nepopravljivog kicoša. Kakav je bio još samo, možda, Robert Fišer.
U njihovom meču u Lajpcigu na Šahovskoj olimpijadi 1960. nastupali su za Sovjetski Savez, odnosno Sjedinjene Američke Države. Talj kao aktuelni svjetski prvak a Fišer kao neko ko će to uskoro postati. Šampion je igrao sa crnim figurama i nakon Fišerovog povlačenja pješaka e2-e4, Talj je o svom prvom potezu razmišljao punih 12 minuta.
Žrtvovana kraljica
Sačekaćemo dok konačno ne odigra pješakom e7-e6, i nakratko se prebaciti u sadašnji Beč, gdje se na glavnom gradskom trgu – Štefansplacu, često mogu vidjeti ulični šahisti. Oni rasprostru table i figure ispred katedrale i sa prolaznicima igraju partije šaha u deset ili više eura. To nije dozvoljeno ali čim osjete policiju, pokupe se za nekoliko sekundi i nestanu u rijeci ljudi, nošeni maticom do Dunavskog parka. Tamo gdje su one, svima dostupne, džinovske šahovske figure.
Šah u Dunavskom parku u Beču (FOTO: kurier.at)
Ulični šahisti su pronicljivi i veoma dobri igrači. Pomno proučavaju lica i tačno znaju koga će lako da „pospreme“ a ko može da ih namuči. Majka je držala dječaka za ruku. Strpljivo je čekala da ulični šahista, mladić od 20 i nešto, završi partiju.
„Može li moj sin da igra protiv vas?“, upitala je žena. „Suviše je mali – ne igram sa djecom“. Nije on to rekao zato što stvarno ne igra sa maloljetnicima već je, vjerovatno, nanjušio opasnost u vazduhu. „Samo jednu partiju“, insistirala je žena. „Dobro. Može jednu“, pristade šahista.
Ljudi su se okupili i napravili krug, a njih dvojica su sjeli na pločnik ispred Štefansdoma i započeli igru. Kad je dječak u trinaestom potezu žrtvovao kraljicu čuli su se komentari: „Mali pojma nema“ i neki su razočarano napustili borilište. Ali, poslije samo nekoliko poteza uspio je da primora uličnog šahistu da izgubi svoju kraljicu, pa pješaka, pa još jednu figuru.
Mladić je ubrzo morao da mu pruži ruku i prizna poraz. Majka je sa zemlje pokupila svojih i onih preostalih deset eura koje su sada pripadale njenom sinu. „Ta luda kombinacija sa žrtvovanjem kraljice, to je „skinuo“ od Talja, zar ne?“, upitao je mladić. „Da“, rekla je žena ponosno. „Zna napamet sve njegove mečeve koji su na internetu“. Dječak nije izustio ni riječ.
Stara tabla
Mladog Fišera, Talj je dobio u prva četiri duela. Nakon jedne od tih pobjeda rekao mu je: „Ku-ku Bobi“. Ne da ga ponizi, već da malo oraspoloži utučenog sedamnaestogodišnjaka. Fišer je zaplakao. Kasnije je Amerikanac pobijedio Talja dva puta u zvaničnim mečevima. Ostale partije su remizirali.
Moj otac Dragutin bio je zaljubljenik u šahovsku igru. Sanjar i hodač po žici razapetoj od drugokategornika do kategorije majstorskog kandidata, koja će mu vječno izmicati. Nosio je uvijek jednu staru, drvenu tablu sa sobom. Na njoj je imao potpise skoro svih najvećih šahovskih imena tog vremena. Među njima i dva njemu omiljena. Autograme Miše Talja i Bobija Fišera. Obojica su bili česti i dragi gosti Jugoslavije, pa i Crne Gore.
Kako je preduzeće „Industrija import“, u kom je radila moja majka, uspjelo da dobije organizaciju simultanke u kojoj će ugostiti velikog Mihaila Talja, to ne znam. Ali znam da je moj otac tih dana imao pantalone poderane na koljenima. Ne iz mode, već zato što je u klečećem položaju premolio svoju ženu da ga ubaci na spisak radnika koji će odigrati meč sa čuvenim Taljem.
Pričao nam je poslije da su njih tridesetak, kojima je pripala ta čast, bili kao dvorjani koji su se poklonili pred kraljem kad je ušao u prostoriju za igru. Ispredao nam je legende o tom susretu, možda je ponešto i dodao, ali ko može da mu zamjeri. Elem, prema njegovoj priči upola partije bili su izjednačeni na tabli. I Dragutin je Mihailu predložio remi. Kakav bi to bio podvig. Ali ne, Talj je samo odmahnuo rukom i rekao: „Nastavimo…“
Drugi najbolji
Sjutrašnja Pobjeda na posljednjoj strani objavila je kratak tekst pod nazivom „Simultanka Talja“ gdje su navedena imena učesnika, zatim onih koji su uspjeli da izvuku remi i na kraju imena dvojice koji su pobijedili velikog Mihaila Talja. Jedan od te dvojice zvao se Dragutin Milačić. Ali u tekstu nije navedeno da je bio zaposlen u Radio televiziji Titograd i da je, sakriven u Trojanskom konju, ušao među radnike preduzeća „Industrija import“ pobijedivši prvaka svijeta u šahu.
Dragutin Milačić (prvi zdesna sa crnim figurama) na jednom od šahovskih turnira u organizaciji RTCG (FOTO: Privatna arhiva)
Nije napisano ni da je te večeri kad je stigao kući pričao nepovezano. Niko od ukućana nije vjerovao u to što čuje. I mada nikad u životu nije pio, majka mu je za svaki slučaj rekla da dune. „Ma, šta vam je… Pobijedio sam ga. Pobijedio sam ga kad vam kažem. Pobijedio sam Talja“, ponavljao je kao sumanut.
Brat i ja smo ga gledali u čudu, a onda je kuća u Ulici Petra Lubarde na broju 86 eksplodirala. Na starom magnetofonu ton je pojačan do daske, a sa kasete se čula pjesma.
„Platio sam svoje dugove u više navrata / Odslužio sam svoju kaznu mada nijesam počinio zločin / I grešaka sam napravio nekoliko i dobio pijesak u lice / Ali sam prošao kroz to i moram da nastavim dalje, dalje, dalje, dalje… / Mi smo šampioni, prijatelji moji / I nastavićemo da se borimo do kraja…“
Sve se to odnosilo koliko na oca, toliko i na Talja koji je baš zbog tog predivnog poraza, postao nezvanični svetac i zaštitnik naše kuće. Od tada do dan-danas ostaće nam u uspomeni kao drugi najbolji šahista svih vremena. Prvi je, naravno, bio tata.
Prvobitno objavljeno u Pobjedi (Podgorica)
KLJUČNE KOSTI 