U bogatoj istoriji Ulcinja ne može se zaobići priča o crnim afričkim robovima, čiji se potomoci i danas mogu sresti u najjužnijem crnogorskom gradu. Doduše rijetko, jer kako su godine prolazile i vremena se mijenjala nestajali su polako i crnci i njihove porodice. Kada je Berlinskim kongresom 1878. Crna Gora priznata kao dvadeset i sedma evropska država, u Ulcinju je, kažu, postojalo stotinu crnačkih kuća. Već 1928. bilo ih je samo pet. A danas crnci se teško mogu sresti na gradskim ulicama. Poslednji pravi crnac legendarni Rizo Šurla preminuo je prije desetak godina. Ostala je Rizova porodica sin Mario i kćerka Anita ali oni tek povremeno borave u gradu. Imaju porodice u Beogradu pa ih je i teško vidjeti.
Svi Ulcinjani kažu da je Riza bio divan čovjek. Uvijek vedar i nasmijan. Raspoložen za šalu. Iako već dugo nije živ, sigurno da nema Ulcinjanina koji nije čuo za njega. Priču o njemu nije teško ispričati, jer koga god da pitate u gradu svako će vam po nešto ispričati. Potomak je afričkih gusara, a u istorijskim dokumentima pominje se da su prvi crnci stigli u Ulcinj zajedno sa tursko-arapskim pomorcima, gusarima-piratima, kao robovi i sluge na njihovim brodovima 1571. godine, pa i kao robovi i sluge u njihovim porodicama, poslije zauzimanja grada od strane Turaka, kada se tu za stalno nastanjuje 400 berberskih, sjeverno-afričkih pirata sa njihovim porodicama.
Ovi novi građani Ulcinja, tursko-arapski pomorci, kroz godine, decenije i vjekove grabili su sa obala Afrike (Tripolis – Tarabulus) crnce i prodavali ih kao robove na svom trgu u Ulcinju i po ostalim trgovima Evrope, Azije i Afrike. Mnoge od njih držali su kao sluge po svojim kućama, imanjima, pa i po brodovima. Za kupovinu robova–crnaca išli su svojim brodovima i do obala Sudana, pa i do Konga. Daleke 1696. godine papin misionar Marin Đino obavještava Kongregaciju da se na ulcinjskom trgu nalazi oko 125 robova. Trg robova u Ulcinju bio je najveći i najglasovitiji na Jadranu. Tu su dovodili robove za prodaju sa svih strana, pogotovo iz mnogih primorskih gradova. Kažu da su tu prodali i Servantesa i njegovog brat Rodriga. Novinar i publicista Mustafa Canka, koji je nedavno publikovao knjigu „Ulcinj u Osmanskoj imperiji”, jedan dio posvetio je i afričkim robovima.
– Ljepotu i šarm lokalnoj populaciji posebno su davali crnci. Ulcinjski brodovlasnici dovozili su ih kao robove iz sjeverne Afrike, a porijeklom su uglavnom bili iz Sudana. Jedno vrijeme bili su sluge, da bi potom bili oslobađani i postajali pravi Ulcinjani. Govorili su albanski, oblačili se ala turka. Nosili su fesove i široke pantalone, baš kao i svi građani, bili kapetani brodova i vlasnici lijepo ukrašenih kuća. Preuzimali su prezimena kapetana ili brodovlasnika koji su ih doveli u Ulcinj ili su se jednostavno prezivali Arapi (crnac). Srasli su potpuno sa sredinom čineći Ulcinj najinteresantnijim gradom na Jadranu u 19. vijeku. Kada je Ulcinj 1880. godine pripojen Crnoj Gori u njemu je živjelo osamdesetak crnaca – kaže Canka.
Osim Rizove djece i unuka u Ulcinju se uglavnom ljeti mogu sresti potomci njegovih sestara i pokojnog brata Dželja, odnosno sinovca Džanija, koji je umro mlad. – Crnci su zauvijek obilježili istoriju ovog grada, a pokojni Rizo pogotovo. Markantan, neobično lijep, nalik na čuvenog Muhameda Alija, plijenio je šarmom i pozitivnom energijom. Kažu da njegovi potomci nijesu dovedeni silom u Ulcinj. Mislim da su mu dvije sestre još žive ali ih rijetko viđam. To je jedna od najpoznatijih porodica u Ulcinju. Prezime su dobili po mjestu Šurle, gdje su živjeli. Bio je to pravi metuzalem ulcinjskog turizma. Dok sam živ sjećaću ga se – kaže poznati turistički vodič, profesor Ismet Karamanaga.
Legendarni Riza Šurla se sa svega sedam godina obreo u Dubrovniku. Kad je stasao u mladića stigao je u Zagreb, gdje je počeo da se bavi boksom. Bio je drugi velteraš u Savskoj banovini, a za život je zarađivao radeći kao konobar u čuvenoj „Esplanadi”. Put iz Zagreba vodi ga u Beograd, gdje je izučio fotografski zanat. Tu ga je zatekao rat. U Ulcinj se vraća 1945. godine i otvara fotografsku radnju „Pinješ”, najstariju u gradu koja je bila jedan od zaštitnih znakova krajnjeg juga.
Rizo se početkom šezdesetih oženio Ulcinjankom Nadom Račić i tako prekinuo običaj velike crnačke porodice koja je ovdje sve do Rizovih momačkih dana imala običaj da se crnci obavezno žene crnkinjama, koje su u Ulcinj stizale iz drugih krajeva. Ubrzo su rođeni Mario i Anita, koji ipak nijesu pravi crnci, jer su „povukli” na majku. Mario je oženjen, Anita udata, imaju lijepu djecu. Ipak, mješoviti brak Riza i Nade nije prvi. Mnogo godina prije njih jedan Ulcinjanin oženio se crnkinjom. I danas se u Ulcinju može čuti priča o prelijepoj Zahri iz Sudana, koja je u Ulcinj došla po sopstvenoj volji sa majorom turske vojske Hadži Halilom Ficijem, kojega je upoznala u svojoj zemlji.
Rizo Šurla je na desetine hiljada fotografija iz Ulcinja besplatno uputio u svijet, podijelio domaćim i stranim turistima. A fotografisao je sve što je lijepo na ovom prostoru. Imao je dvije strasti – fotografije i ribolov, kojima se posvetio do poslednjih dana života.
U toku Drugog svjetskog rata među velikim brojem partizanskih boraca iz svih krajeva ondašnje Jugoslavije našao se i crnac Rizo Šurla, iz Ulcinja. U jednoj od borbi bio je ranjen, pa ga drugovi odvedoše u partizansku bolnicu i dadoše mu prvu pomoć. Postoji anegdota da se Jovanka, kasnije supruga Josipa Broza Tita, zadesila u bolnici i tokom obilaska ranjenika ugledala Riza, pa se prilično iznenadila.
– Odakle ste vi, druže – upita ga ona. – Iz Ulcinja – odgovori Rizo. – Gdje je taj Ulcinj, u kojoj državi Afrike – upita opet Jovanka. – Nije u Africi, drugarice Jovanka – reče joj Rizo. Jovanka se za čas zamisli, pa opet upita: – A što ste vi po nacionalnosti? – Crnogorac! – reče joj Rizo ponosno. – Hm! – opet se zamisli Jovanka, pa nastavi: – Nisam znala da su Crnogorci crnci! Mislila sam da su bijelci, ovako, kao mi!
Uprkos tome što pravih tamnoputih potomaka afričkih robova skoro da više nema u Ulcinju, ostali su fakti koji će još dugo podsjećati da je na ovdašnjem prostoru nekada živjela crna populacija. Na brdu Pinješ, iznad Ulcinja, i danas se nalazi poljana, zvana Arapsko polje. Tu su se sastajali ulcinjski crnci i igrali svoje ritualne igre. Tako je, kažu pojedini mještani, i nastala temperamentna igra „Šaraveli”, tipično afričkog melosa i ritma, koja se i danas rado igra i gleda. U to doba oni su svojevremeno u gradu imali i svoje kafane, zvanu „Trumo–kafana” i „Arapska kafana”, jer su njen vlasnik i posluga bili Arapi, kako Ulcinjani najčešće nazivaju crnce.
Zaista impresivno svedočanstvo.
Sviđa mi seSviđa se 1 person